HAJDUČKI DIŠPET

Gledajući u europskom kontekstu, Split se sa svojih 20 000 stanovnika i nije moga smatrati gradom. Tako su trojica glavnih junaka Duje, Tonči i Pegula morali posegnuti do Praga da bi se susreli s pravim gradom. Mladići tamo studiraju i teško ima pada što „baš sad kad je u Splitu najlipši stađun“ (Smoje, 1997) moraju natrag u Prag. Iako se kroničar odmah na početku izvještaj ograđuje i kaže da on nikada nije bio u Pragu i da zapravo ne zna kako oni provode dane, po gradu kruže glasine da se trojica mladića jako dobro zabavljaju. Iako su ih roditelji poslali da završe fakultete „jer malo se tko u Splitu može podičiti da ima sina inžinjera“ (Smoje, 1997.) studenti svoje dane u Pragu krate na druge načine: pijući u gostionicama, gledajući nogomet i izlazeći s djevojkama.  I tako splitski studenti umjesto da se bave naukom hrle u susret senzacijama. Flaniranje je postalo dio njihove svakodnevnice i teško da bi itko od njih završio fakultet da roditelji nisu znali kakve opasnosti krije velegrad. U Split su stizala njihova pisma koja su uvijek više-manje glasila isto: „Ne vidu bidni ni sunca ni miseca. Nidir ne izlazidu. Samo na predavanja, pa se u sobu zatvorit, učit, bubat; izgubili su brzo koluru, poblidili, smršavili, a Prag je skup, sad je sve puno skuplje nego lani.“ (Smoje, 1997.). Ali Pegulin otac, koji je bio „čovik od svita“, znao je kako se živi u velegradovima pa je odgovorio svome sinu da kada ne izlazi iz kuće i samo uči, onda mu novac i ne treba. (Smoje, 1997.).

I vjerovatno Duje ne bi nikada ni završio fakultet da da nije „infiša“ u nogomet i da se u njemu nije probudio „splitski dišpet“. Zakleo se je da će Splićane pretvoriti u prave nogometaše i da će pobijediti češke klubove. Nakon boravka u zatvoru gdje je marljivo učio i nakon toga diplomirao, Duje napušta Prag i vraća se u Split donoseći 10 lopti i ne sluteći da će nogomet promijeniti budućnost Splita.

Splićani su već vidili na Krajevu njivu kako okrugli mijur od kože skače u ariju i kako se kendaje, ali nikor nije zna pravila oga novoga športa. Ko je moga i slutiti da će balun, tu fujzbal, kako su ga po ingleški zvali, infetat i priokrenit cili naš gradić. Balote, kende, ploke, franje, trotuli – to su bili zjogi splitskoga puka, a par navrnuti gospodinčići počeli su izmišljati niki lawn-tenis, yachting, pa mačevanje, ali sve je to ostalo u uskome krugu i nikakvog odraza nije jemalo na život grada. Ali balun, balun je bija ništo sasvin drugo. I samo radi baluna, bar povirit, bar povonjat triba Prag! Puno godina kasnije, kad će balun pronit ime našega grada po cilome svitu, novine će pisati o fenomenu splitskoga dišpeta. Sve pobjede, svi uspjesi, podvizi, objašnjavat će se dišpeton ka nepresušnim motivon koji Splićane pokreće na velika dila. (Smoje, 1997.)

Duje se odmah uhvatio svoga plana, okupio je momčad i počeo je trenirati nogomet. Iako je diplomirao arhitekturu svi su ga poznavali kao „inžinjera od baluna“ (Smoje, 1997.). Uskoro je Duje cijeli grad zarazio nogometom, a posebno Meštra. Okupivši u kavani načelnika i profesora, Duje im je predstavio svoj plan: „...ako nas nima na karti đeografiki, na športskoj karti Evrope bit ćemo velegrad. Ka Pariz, ka Londra, ka Prag. Za Split čut će cili svit.“ (Smoje, 1997.). Građani su bili podijeljeni, neki su bili za nogomet, dok su drugi smatrali da nije prirodno da se nogomet igra u Splitu te da bi se u Splitu trebao razvijati neki morski sport. Unatoč svađama, praški studenti osnivaju klub po imenu Hajduk. Autonomaši  osnivaju svoj klub „Kalčo“ kojega Hajduk pobjeđuje što rezultira još većom podijeljenošću Velomišćana. U nogomet se sve više uvlači politika. Carska administracija zabranjuje suradnju s češkim klubovima ali „splitski dišpet“ se odupire toj zabrani i ugovara utakmicu protiv Sparte. Ubrzo se nogomet pokazao kao sport koji je promijenio cijelokupni život grada. Djeca su se u potpunosti posvetila treninzima tako da „su se smanjile praćke i laštrki, stin su riđe letile, odanule su maške i repci po murvan.“ (Smoje, 1997.).

Nakon što je proveo neko vrijeme u zatvoru zbog politike, Meštar, koji je uvijek bio protiv svake vlasti, odlučio je da „ne želi politiku u svoju butigu“ (Smoje, 1997.) i u potpunosti se posvetio nogometu. Brijačnica, kao centralni punkt urbanog interijera, postaje mjesto gdje se raspravlja o nogometu. Splićani su napokon našli nešto što ih je ujedinilo, a to je bila ljubav prema Hajduku.

Brijačnica je osvanula sa velikon fotografijon šampijonske momčadi i puna svita. Sve su mušterije došle čut komentare jer je brico bija u Zagrebu i gleda utakmicu. Sve su katrige bile zauzete i još se po kantunima i uz vrata stalo na nogama. Meštar je brija, šiša i opisiva momente s utakmice, vrtija se, puca, mava nogan, dribla i zorno prikaziva kako je koja finta izvedena. – Judi, to se ne more opisati! To još Zagreb nije vidija. A kad je Kalun opalija sa tridest metri u sami gornji kantun...Judi moji... ča ću govorit, to je bila šajeta, bombetina, mrižu je probilo... [...]  -Branili su se lavi, a napadali ka tigri! (Smoje, 1997.)

I dok Papundek i Očalinko veličaju dostignuća boljševičke Rusije, a Meštar ne zna kako s tim izaći na kraj, u Splitu se događaju povijesni trenutci za Hajduk. Talijanska uprava želi da Hajduk igra u talijanskoj ligi. Klub bi se zvao „AC Spalato“, a u zagradama bi im ostao naziv Hajduk. Duje, kao osnivač Hajduka, prvi je pozvan na pregovore, ali se je vješto izvukao i nakon toga sazvao tajnu sjednicu na kojoj se odlučivalo o sudbini kluba.

Velik je ovo grad, dico moja, najveći na svitu! Ko more, di se more održati takva šeduta! Ka da smo se nagovorili, svi smo došli blagdanski obučeni. I ti naši igrači, koji su to lipi, pošteni mladići! S jedne strane nudidu jin mista, položaje, pinez, s druge pritidu prežunima, logorima, a oni svi, ka jedan, odbijedu pineze i glasadu za patnju. Došle su mi suze na oči i reka san: „Nikad nikor ovi grad pokorit ne more!“ I eto, dico moja, od danas je „Ajduk“ raspušten. (Smoje, 1997.)

Tek nakon trogodišnje stanke, za vrijeme proslave sv. Duje, Hajduk ponovno počinje s radom. Nakon prestanka fašističke okupacije Split je pod vlašću socijalističke Jugosavije. Duje je napokon dočekao svoj dan, dan kada će ispuniti veliko obećanje. Nakon mnogo godina Hajduk gostuje u Pragu i Duje zajedno s Meštrom odlazi „Kod Fleka“ gdje nalazi Karela kojemu je obećao da će se vratiti u Prag i pobijediti ih usred Praga. Karel, znajući da je nemoćan jer svi pričaju o uspjehu Hajduka, priznaje poraz: „Vadi Karel praške novine „Prace“, di u nebesa dižu „Ajduka“ i tražu da se „napusti stara češka škola i prihvati moderni nogomet kakvi igraju Splićani“.“ (Smoje, 1997.) Tako Duje, zahvajujući „splitskom dišpetu“ napokon ispunjava svoje obećanje. Zapravo je taj „dišpet“ glavni pokretač cijele radnje.

Uhvaćeni u vrtlog turbulentih povijesnih okolnosti, ignorirajući sve zakone i iskustvo, likovi se pokušavaju izdići iznad postojećega stanja i učiniti nemoguće. Još i danas smatra se da je „splitski dišpet“ ključ uspjeha splitskih sportaša. Nogomet za Duju i Meštra nije bio sam sport, nogomet je bio nešto više: simbol hrabrosti, ustrajnosti, inata i borbe protiv tuđinske okupacije. U gradu, u kojem su tinjali oštri klasni sukobi, duboko pogođenom siromaštvom i odsiječenom od ostatka hrvatskih teritorija,  građani su ostali bez čvrstoga oslonca i upravo u Hajduku našli su čvrsto uporište. Nogomet je bio poveznica koja je ujedinjavala podijeljeni grad jer „na svakoj poljani, na svakoj ulici i u svako doba dječaci i dječurlija igraju football“ (Smoje, 1997.).

 

© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.