GLAVU GORE HRVATSKI NARODE

 

Svi smo svjesni kako posljednjih dana, nakon sramotne presude Haaškog suda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, mi kao hrvatski narod proživljavamo najgore trenutke u povijesti naše mlade države Hrvatske.

Proživljavamo trenutke koji se možda mogu usporediti i s danom pada Vukovara, koji nam je svima zauvijek ostao u pamćenju kao dan na koji su nam se u šoku,

tuzi i nevjerici niz lice slijevale suze, dok su nam tijelo ispinjavali trnci, a dušu je preplavljivapo jad i čemer.

To bili dani u kojima smo mislili kako iz pakla rata kao Hrvatska i Hrvati nikada ne ćemo izići...To su bili dani plača, tuge, jada, depresije, užasa, noćnih mora...dani ispunjeni brigom za naše najmilije koji su oboružani krunicama otišli u Domovinski rat kako bi obranili ono što je naše...kako bi obranili Hrvatsku...našu Svetinju.

To su bili dani kada smo mislili kako se taj pakao, izazvan od strane onih koji su do jučer s nama Hrvatima živjeli, i koji su u ruke uzeli oružje, kako bi nama Hrvatima, koji smo bili svoji na svome, zatrli sjeme, i kako bi Našu Hrvatsku zemlju nazvali svojom „velikom srbijom“.

To su bili dani u kojima nam je, uz stravične prizore s hrvatskih ratišta, nadu davala jedino molitva...A onda..onda su se jednog dana na nebu sakupili oblaci, i započela je grmljavina, nakon koje je uslijedila...OLUJA! I od toga dana, više ništa nije bilo isto!

Hrvatska srca su se ispunila ponosom i slavom, jer su uz Božju pomoć i Božju providnost, Hrvatili vratili ono što je njihovo i napokon su ostvarili vjekovima sanjani san...san o samostalnoj, suverenoj i neovisnoj Hrvatskoj državi!

Nakon toga je uslijedilo nekoliko godina ponosa i sreće, i onda, kako to već kod nas Hrvata biva, počeli smo Lijepu našu uzimati „zdravo za gotovo“.

Zabavili smo se svojim malim životima, podigli smo kredite, kupili smo nove automobile, uredili stanove, odjenuli se u markiranu odjeću, i dok je većina nas sjedila u kafićima i kladionicama, počeli smo govoriti: Ma mene politika ne zanima!

A neke je politika itekako zanimala, jer je sve oko nas politika! I slanje hrvatskih braniteja u mirovinu, pod krinkom dobrih namjera, jer je to, kao za njih najboje i najhumanije...i dovođenje „filmova naših susjeda“ i serijala na televiziju, i dovođenje cajki u klubove, i organiziranje raznih izbora ljepote, lota i znanstvenih skupova za cijelu „regiju“ ii „region“, sve je politika.

A mi Hrvati, kao pravi Hrvati, nakon što smo dobili državu, do nje nam više i nije bilo toliko stalo. I što se onda dogodilo...

Hrvati su se jednog jutra, točnije, u petak, 16. travnja u 11 sati ujutro naglo probudili, protrljali oči i oko sebe vidjeli pustoš. Pa su jedan drugoga u čudu, šoku i nevjerici pitali:

- Molim? Generalu Gotovini, koji je branio i oslobađao Hrvatsku, 24 godine zatvora? Pa kako se to moglo dogoditi? Domovinski rat je udruženi zločinački poduhvat? A njega je predvodio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman? Pa mi smo samo Hrvatsku branili od agresora! Mi nismo nikoga napadali! Mi Hrvati smo se samo branili! I onda su se čitavom Lijepom našom, probuđenom iz velikog dubokog sna, prolomili plač, suze i kuknjava, a dušu i srce su ispunili jad, tuga, čemer, bol u duši i u hrvatskom srcu. I pitanje na usnama: Ima li nade?

E, pa, ima nade, dragi moj hrvatski narode, jer nada umire posljednja, a mi smo se kao narod i iz većih nedaća izvlačili...i zato, nema posustajanja, zbijmo redove, i spasimo što se spasiti da...

Jer mi smo Hrvati, narod kojega je Papa Ivan Pavao II nazvao narodom nade! I zato, dosta je plača! Nemojmo plakati i nemojmo kukati, jer je dosta bilo plača, kuknjave, jada i čemera!

Obrišimo suze, koje nam se slijevaju niz lica od kada smo čuli za ovu sramotnu presudu, osovimo se na noge, uzdignimo ponosno hrvatsko ratničko čelo i preuzmimo uzde ove prelijepe zemlje u svoje ruke! Jer nade ima, a Bog je uz nas! Ne bojmo se, jer dat će nam Svevišnji još jednu šansu, jer nam je i do sada uvijek davao, iako smo, mi Hrvati kao narod, njegovo povjerenje izigrali tko zna koliko puta.

Ne plači, hrvatski narode, jer ima nas Hrvata koji u sebi nosimo hrvatsku luč, nose je i naša djeca, a ako Bog da, a dat će, nosit će je i djeca naše djece!

Pogledajte samo društvenu mrežu Facebook, na kojoj su od trenutka presude niknule tisuće grupa koje pružaju potporu generalima Gotovini i Markaču.

Pogledajte samo profile stotina tisuća hrvatskih dječaka i djevojčica, na kojima su zalijepljeni spotovi s Youtubea u kojima se uz zvukove hrvatskih domoljubnih pjesama mogu vidjeti najpotresniji kadrovi iz Vukovara i ostalih hrvatskih gradobva porušenih i zapaljenih u Domovinskom ratu!

Pogledajte, dragi moji Hrvati, samo malo oko sebe, i na ulicama i u školama će te vidjeti djevojčice i dječake koji nose majice sa slikom generala Gotovine, na kojima stoji dobro nam znana poruka „Heroj, a ne zločinac!“

Ne boj se, hrvatski narode, jer Hrvatska ni propala, dok mi živimo! A pod to „mi“, napokon počnimo svi ubrajati i sebe same! Sjetite se i Matoševe „Dok je srca, bit će i Croatije! A ima ga!

Hrvatskog srca ima koliko god hoćete, i sve jače i sve življe bije u hrvatskim grudima! Dok mu hrašće bura vije!

Hrvatskog srca i hrvatske duše od petka u 11 sati ima toliko da sve puca, toliko da se i u zraku može osjetiti hrvatsko ozračje, koje se može nožem rezati!

U većini hrvatskih domova, u hrvatskim školama, na hrvatskim ulicama, hrvatskim trgovima, u tek zazelenjelim krošnjama hrvatskih stabala širom Lijepe Naše osjeća se hrvatstvo!

U autobusima, kojima odzvanjaju hrvatske budnice, dok su na staklima zalijepljene slike generala Gotovine, s porukom „Heroj, a ne zločinac“, čuju se zvukovi domoljubnih budnica, koje se nisu čule od devedesetih.

Na hrvatskim rivama, na hrvatskom prekrasnom moru, pa čak ako se bolje zagledate u visinu, i podno najljepšeg plavog neba čak i ptice pjevaju hrvatskije nego ikada!

Ne lažem Vam, ako mislite kako Vam lažem, počnite malo bolje osluškivati oko sebe, i počnite malo bolje gledati oko sebe!

A najljepši hrvatski pjev se mogao čuti u subotu na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, gdje je masa ljudi slušala istinsku hrvatsku riječ, koja se razlijevala nadaleko, toliko daleko da su je morali čuti čak i oni u čijim srcima ne kuca hrvatsko srce, iako se Hrvatima nazivaju...I nema onoga tko nije čuo riječi oko stotine tisuća hrvatskih duša, koje su u jedan glas pjevale „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi, za te život dati!“

I zato, hrvatski narode, obriši suze, glavu gore, i preuzmi sudbinu svoje prelijepe i ponosne zemlje Hrvatske u svoje ruke, kao što smo to učinili i prije dvadesetak godina! Jer mi Hrvati smo dio ove prelijepe zemlje, koja je obogaćena životima naših hrvatskih predaka i ona je dio nas, i naša majka, a hrvatsko ime je utkano u svaki kamen, svaku travčicu, svaku borovu iglicu i svako zrnce pijeska.

Napokon se počnimo prema hrvatskoj zemlji i ponašati kao prema svetinji, jer što zadesi zemlju, zadesit će i njenu djecu. A znajmo i kako vode koje teku morem, rijekama i potocima nisu samo vode, nego su i krv naših hrvatskih predaka. Predaka koje smo dužni naslijedovati, a koji nam poručuju: "Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti, mi ćemo ga držati".

A osim stijega, držimo se i onih: „Hrvatska sloga i vjera u Boga!“ i „Slušaj Boga, čini pravo, i nikoga se ne boj!“

I zato, dosta je plača! Mi smo Hrvati, narod koji nikada, ama baš nikada, niti u najtežim vremenima, nije dozvolio da nas se udalji od Jedinoga, Pravoga i Istinskoga Boga Stvoritelja! Mi smo narod, hrvatski narod, koji je već jednom s krunicama u rukama i oko vrata i s molitvom na usnama uspio kao David pobijediti Golijata, i opet će mo to učiniti, ako bude potrebno!

Jer, najdraži moj narode hrvatski, nemoj zaboraviti nikada, kako naše hrvatsko srce, osim za Isusa Krista i Blaženu Djevicu Mariju, koji su nam kao narodu uvijek bili u pomoći, „kuca samo za Nju, Našu Voljenu!“

I reći ću Vam još samo nešto, a sve ostalo pronađite u svojim srcima, i dodajte sami:

Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

 

Bog i Hrvati !

 

R. D.

 

Login Form

© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.