Kučiće je u središtu omiško-rogozničkog zaleđa, omeđenog primorjem i donjim tokom rijeke Cetine. Od juga je odvojeno planinskim lancem, a u suprotnom smjeru razdvaja ga Cetina od srednjih Poljica. Na istoku dodiruje izdanke Biokova.

U izvorima se Kučiće spominju prvi puta 1237. U svojstvu stanovnika (Cuchani) navode se 1315. u ispravi kneza Jurja II Šubića, kao i Svinišća (Yfnien/ses/), Rogoznice (Rogosnien/ses) i Brela (Brolanenses). Tadašnji put u izgledu pješačke staze, poveznice ovih sela, dijelom se poklapa s današnjim pravcem. Predstavlja rutu čije postanje doseže još u prapovijest. Kao takva nije tražila građevnih intervencija, već je glavninom koristila osnovu prirodnog tla. Od Dubaca (288 m n/v), prijelazom s obale u unutrašnjost, topografski se prepoznaje na većem dijelu. Geomorfološka razvedenost Kučića i nejednaki razvoj naselja otežavaju prepoznavanje njenog smjera. Današnja cesta dominirajuću je ulogu dobila u 19. st. Ranije, kada Kučiće imaju drukčiju jezgru, ta se trasa ne bi činila logičnom. Vjerojatnije, od Povila do središta kod Sv. Luke i dalje ka zapadu kroz Jelačevac, promet se je usmjeravao kroz Dočiće.

 

Materijalni dokazi naseljavanja Kučića od prapovijesti do turskog razdoblja

 

 

Za najranije nalaze 1875.-1879. na ovoj strani Cetine doznaje se iz navoda svećenika Šime Ljubića i Frane Bulića, pionira hrvatske arheološke znanosti. Oni pišu o kamenim sjekiricama iz Svinišća, a jedne možda iz Kučića. Sviniška Brstilova špilja navedena je kao jedno od mjesta nalaza. Svrstane su u neolitik (mlađe kameno doba), a jedna u mlađe paleolitičko (starije kameno doba) razdoblje.

Pouzdanije se datira keramičko posuđe, nositeljem kulturnog izraza u tipološkim osobitostima i ukrašavanju. U tom pogledu zanimljiva je pećina Smolašnica, nadomak Kučića i Svinišća. Skrita je u šumovitim Brižinama koje se spuštaju Cetini kod Tisnih stina, zapadno od zavoja ceste niže Dobre vode. Nastanjivana je tijekom neolitika (oko 6000. – 3300. pr. Kr.) i eneolitika (oko 3300. – 2200. pr. Kr.). Stanovnicima Smolašnice sigurni je izvor hrane bio u lovu i ribolovu, uz uzgoj ovaca glavnim privrednim osloncem. Za boravak u oštrim klimatskim razdobljima korištena je i pećina Burina jama u kučićkim Pervanima, vjerojatno i Nikolina spila iznad Vukasovića. Udaljena Livčina uz kopneni je prilaz prijevoju Neum, nadomak pogleda na more. Njen prostor, i izvori u blizini, pogodovali su boravku u njoj. Niže se spajaju i putovi kroz Okladnicu, između rogozničke i kučićke planine. Iako u njoj nisu nađeni arheološki ostaci, rečene prednosti na njih upućuju. Impresivna je Javornica na Cetini, uzvodno od Tisnih stina. Velikim ulazom okrenutim rijeci kao da usisava vanjski prostor. Iznutra je usponom stjenovitog poda neprikladna za boravak. Ipak, pred njom je nađena keramika i ulomci rimskih, kasnorepublikanskih amfora (2.-1. st. pr. Kr.). Možda je položaj tajanstvene pećine uz vodeni tok imao i religijsko-kultnu ulogu.

 

U brončanom dobu, kada se stvaraju čvrste rodovske zajednice, novost su utvrde na uzvišenjima, gradine, s kojih se nadzirao široki prostor. Imale su jedan ili više prstenova suhozidnih bedema. Podno njih se je i živjelo, a u opasnostima bile i pribježištima. U Kučićima su gradine na Sovuljevoj i Šušićevoj glavici, te zapadnijem Kunjaku, poznatijem kao utvrda iz kasnog srednjeg vijeka. Središnja Sovuljeva gradina je iz ranog brončano doba (oko 2300. - 1600. pr. Kr.). Upitan joj je kontinuitet u kasnijim stoljećima, kao i vrijeme zasnivanja drugih gradina, uključujući i svinišku u Burićima. Imajući u vidu njihovu vizuelnu povezanost sa Sovuljevom, ova nije bila usamljena u brončanom dobu. Ukapalo se je u tumule (gomile), evidentirane na Povilu, u Pilinim dočićima, na Ćelića i Topića glavici, te Stančevcu u Topićima.

 

Željeznom dobu (oko 800. pr. Kr.- do 1. st..) slabije je poznat intenzitet naseljavanja. Osim indicija u nalazu noža i igle za kosu, davno dospjelih u splitski Arheološki muzej, može se govoriti o nastavku života u prostornim okvirima ranijih gradina. Na to upućuje i keramika s njih, kao i amfore uz Cetinu.

 

Rimsko razdoblje (1. – 6. st.) predočeno je na Pločju, otkrićem vile i grobova iz kasne antike, datiranih od 3. do 6./7. st. Možda i Povilo, navlastito u pogledu toponima Crkvina i grobova na njoj, upućuje na ostatke iz kasne antike. Ukopi su zatečeni na većoj površini, dok je jedan grob imao prilog posuđa. Za lubanjuprobivenu kopljem ili strijelom”, nađenu prilikom oranja poč. 20. st., u rodu Tomasovićaelića) postoji predaja. Zanimljivo, F. Bulić pišući o primitku vrha koplja, s urezanom 1202. g., u splitski muzej, navodi da je nađen pribiven u lubanji skeleta na Greblju. Podudarnosti u okolnostima i vremenu nalaza s Povilom više su nego očite. Bulić je koplje mogao primiti (možda od svog prijatelja don Marka Topića, 1845.-1913.), a tek se naknadno informirati o mjestu nalaza, čime bi se Povilo zamjenilo za Greblje. I drugdje su u Kučićima slučajno otkriveni grobovi: na Vrbici, uz Donju Šušića glavicu i susjednom Oblogu, u Kovačićima kod probivanja puta te na Manuši u Mačkovcu, pri krčenju šume. Tek su istraživanja 1990.-1994. na Greblju dokumentirala grobove iz 13.-14. st. s nalazima srebrnih naušnica. Groblje se dovodi u vezu s pretpostavljenom crkvom na susjednom Miovilišću. Srednjovjekovno groblje moralo se nalaziti i na mjestu današnjeg. Tadašnji naziv za selo etimologijski se vezuje za hridinastu uzvisinu, Kuk, dotično za uzdignuti teren s crkvom Sv. Luke i grobljem. Položaj se uobičavao nazivati i Kučiće, što je odjek njegove drevnosti i značaja. Crkva Sv. Luke u izvorima je spomenuta 1620., a 1637. i groblje uz nju, u vrijeme turske vlasti koja je nerado dozvoljavala popravke crkava, a nikako gradnju novih. Stoga se najranija jezgra crkve treba datirati do sredine ili kraja 15. st., svakako prije turskog osvajanja. Isto vrijedi i za svinišku crkvu na Brusu. Uz to, najstarija kučićka plemena (Srdanovići, Vukasovići) svoje su kuće imali istočno i južno od crkve, na ravnomjernoj udaljenosti od Kuka. Ne čini se vjerojatnim da je crkva s pokapalištem bila na udaljenom Greblju. Sve ovo upućuje na dvije odjelite i istovremene zajednice, različitih ekonomskih osnovica, sa svojim grobljima. Sagledavanje Crkvine na Povilu teško je ocrtavati u okvirima kojih dopušta stanje istraženosti. Stijena na Polivlu na kojoj su urezana tri križa i rozetaNaročito je zanimljiva stijena na zapadnom dijelu Povila, na kojoj su uparana tri križa i rozeta. Pitanje je radi li se ovdje o skrivenoj crkvi na otvorenom. Poznato je da su Kučiće teško stradale u turskoj pohari 1648., početkom Kandijskog rata (1645.-1669.), a među njima i crkva Sv. Luke. Ne samo tada, već i drugih godina turske vlasti, bilo je otežano, a gdjekada i nemoguće služiti se obredima. Moguće je, kada je crkva porušena, opstojao oblik bogoslužbe u tajnim okupljanjima. U tom slučaju simboli na stijeni imaju značenje crkve. Kako se na Povilu ukapalo to upućuje i na odvijanje vjerskih obreda na grobljima. Za sada nije poznato je li ovo svetište nastalo pozivanjem na raniju, prostorno blisku crkvu na Crkvini. Pak, logično se nameće pitanje zbog čega se i uz porušenu crkvu Sv. Luke nije odvijao obred već se to činilo ovdje? Je li tome razlog u njihovoj kratkotrajnosti ili, možda, u boravku neke druge zajednice na ovom prostoru, bez istraživanja nije zahvalno govoriti.
© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.