Kučiće je u središtu omiško-rogozničkog zaleđa, omeđenog primorjem i donjim tokom rijeke Cetine. Od juga je odvojeno planinskim lancem, a u suprotnom smjeru razdvaja ga Cetina od srednjih Poljica. Na istoku dodiruje izdanke Biokova.

U izvorima se Kučiće spominju prvi puta 1237. U svojstvu stanovnika (Cuchani) navode se 1315. u ispravi kneza Jurja II Šubića, kao i Svinišća (Yfnien/ses/), Rogoznice (Rogosnien/ses) i Brela (Brolanenses). Tadašnji put u izgledu pješačke staze, poveznice ovih sela, dijelom se poklapa s današnjim pravcem. Predstavlja rutu čije postanje doseže još u prapovijest. Kao takva nije tražila građevnih intervencija, već je glavninom koristila osnovu prirodnog tla. Od Dubaca (288 m n/v), prijelazom s obale u unutrašnjost, topografski se prepoznaje na većem dijelu. Geomorfološka razvedenost Kučića i nejednaki razvoj naselja otežavaju prepoznavanje njenog smjera. Današnja cesta dominirajuću je ulogu dobila u 19. st. Ranije, kada Kučiće imaju drukčiju jezgru, ta se trasa ne bi činila logičnom. Vjerojatnije, od Povila do središta kod Sv. Luke i dalje ka zapadu kroz Jelačevac, promet se je usmjeravao kroz Dočiće.

Materijalni dokazi naseljavanja Kučića od prapovijesti do turskog razdoblja

Za najranije nalaze 1875.-1879. na ovoj strani Cetine doznaje se iz navoda svećenika Šime Ljubića i Frane Bulića, pionira hrvatske arheološke znanosti. Oni pišu o kamenim sjekiricama iz Svinišća, a jedne možda iz Kučića. Sviniška Brstilova špilja navedena je kao jedno od mjesta nalaza. Svrstane su u neolitik (mlađe kameno doba), a jedna u mlađe paleolitičko (starije kameno doba) razdoblje.

Pouzdanije se datira keramičko posuđe, nositeljem kulturnog izraza u tipološkim osobitostima i ukrašavanju. U tom pogledu zanimljiva je pećina Smolašnica, nadomak Kučića i Svinišća. Skrita je u šumovitim Brižinama koje se spuštaju Cetini kod Tisnih stina, zapadno od zavoja ceste niže Dobre vode. Nastanjivana je tijekom neolitika (oko 6000. – 3300. pr. Kr.) i eneolitika (oko 3300. – 2200. pr. Kr.). Stanovnicima Smolašnice sigurni je izvor hrane bio u lovu i ribolovu, uz uzgoj ovaca glavnim privrednim osloncem. Za boravak u oštrim klimatskim razdobljima korištena je i pećina Burina jama u kučićkim Pervanima, vjerojatno i Nikolina spila iznad Vukasovića. Udaljena Livčina uz kopneni je prilaz prijevoju Neum, nadomak pogleda na more. Njen prostor, i izvori u blizini, pogodovali su boravku u njoj. Niže se spajaju i putovi kroz Okladnicu, između rogozničke i kučićke planine. Iako u njoj nisu nađeni arheološki ostaci, rečene prednosti na njih upućuju. Impresivna je Javornica na Cetini, uzvodno od Tisnih stina. Velikim ulazom okrenutim rijeci kao da usisava vanjski prostor. Iznutra je usponom stjenovitog poda neprikladna za boravak. Ipak, pred njom je nađena keramika i ulomci rimskih, kasnorepublikanskih amfora (2.-1. st. pr. Kr.). Možda je položaj tajanstvene pećine uz vodeni tok imao i religijsko-kultnu ulogu.

U brončanom dobu, kada se stvaraju čvrste rodovske zajednice, novost su utvrde na uzvišenjima, gradine, s kojih se nadzirao široki prostor. Imale su jedan ili više prstenova suhozidnih bedema. Podno njih se je i živjelo, a u opasnostima bile i pribježištima. U Kučićima su gradine na Sovuljevoj i Šušićevoj glavici, te zapadnijem Kunjaku, poznatijem kao utvrda iz kasnog srednjeg vijeka. Središnja Sovuljeva gradina je iz ranog brončano doba (oko 2300. - 1600. pr. Kr.). Upitan joj je kontinuitet u kasnijim stoljećima, kao i vrijeme zasnivanja drugih gradina, uključujući i svinišku u Burićima. Imajući u vidu njihovu vizuelnu povezanost sa Sovuljevom, ova nije bila usamljena u brončanom dobu. Ukapalo se je u tumule (gomile), evidentirane na Povilu, u Pilinim dočićima, na Ćelića i Topića glavici, te Stančevcu u Topićima.

Željeznom dobu (oko 800. pr. Kr.- do 1. st..) slabije je poznat intenzitet naseljavanja. Osim indicija u nalazu noža i igle za kosu, davno dospjelih u splitski Arheološki muzej, može se govoriti o nastavku života u prostornim okvirima ranijih gradina. Na to upućuje i keramika s njih, kao i amfore uz Cetinu.