Slučajna i neistražena arheološka nalazišta potvrđuju da je prostor Kučića bio naseljen još u davnom prapovijesnom razdoblju (mlađe kameno doba). Prema poznatim pisanim dokumentima selo Kučiće prvi put se spominje u povijesnoj ispravi Omiškoga kneza Jurja II Šubića iz 1315. godine. U tom dokumentu spomenuti knez daje određene povlastice omiškoj općini, a povlastice se između ostalog odnose i na žitelje ondašnjih Kučića, pod imenom Cuchani (Kučani). U Kučićima su do sada arheološki istražena dva nalazišta:

• Srednjovjekovno groblje Greblje gdje su otkrivena ukupno 23 groba s dosta keramičkih ulomaka od glinenih posuda i osobni nakit pokojnika (naušnice) koji su izrađivani u radionicama naših primorskih gradova.Groblje datira između 12. i 14. stoljeća.
• Arheološki lokalitet Pločje, na kojem su pronađeni ostaci gospodarsko-stambenog objekta iz rimskoga doba, 3. i 4. stoljeće poslje Krista.

Krajem 15. stoljeća Kučiće pada pod Tursku vlast. Poznato je da je Turska vojska 1648. godine „ognjem i mačem“ poharala Kučiće i cijeli kraj, osvećujući se jer su tadašnji Kučićani zajedno s ostalim kršćanskim pukom  podigli ustanak i priklonili se Mletačkoj republici. Kučiće i cijelo Omiško zaleđe oslobađaju se od turske vlati na početku Morejskog rata 1685. godine. Iz tog vremena potrebno je spomenuti kneza Marka Srdanovića iz Kučića, koji se naziva „Knezom od Primorja".

Važan događaj za povijest ovoga mjesta zbio se 1686. godine kada dolazi do doseljavanja kršćanskog puka iz imotskih i radobiljskih sela u Kučiće i okolna mjesta nakon njihova oslobađanja od turske vlasti. Prema popisu mletačkih vlasti u Kučiće je tada došlo 242 doseljenika (25 obitelji), a starosjedilaca je bilo 51 (10 obitelji). Većina današnjih živućih plemena i prezimena u Kučićima upravo tih godina doseljava iz spomenutih područja koji su još bili pod turskom upravom. Tih godina, a i mnogo godina poslje stanovništvo preživljava u oskudici proizvodeći hranu za svoje obitelji. Zbog vremenskih nepogoda koje su često dovodile do gladi, te raznih bolesti dolazilo je do migracija i raseljavanja stanovništva na ovim prostorima. U svim tim bremenitim vremenima (17., 18. i 19. st.) treba  istaknuti hrvatske popove glagoljaše, koji su uz temeljnu duhovnu zadaću vodili brigu i o materijalnim, obrazovanim i  drugim potrebama svoga puka, a u najtežim vremenima ti su narodni svećenici ostajali uz njih, dijeleći sudbinu sa svojim narodom.

Nakon otvaranja državne ceste Omiš-Kučiće-Zadvarje u jesen 1899. godine, tada najmodernije prometnice u našem kraju, Kučiće doživljava gospodarski preporod jer se u selu otvara velik broj obrta, uglavnom trgovačkih i ugostiteljskih. Prvi, a pogotovo Drugi svjetski rat iznenada su zaustavili gospodarski napredak sela. Prema poznatim izvorima u Prvom svjetskom ratu pogiba 16, a u drugom 67 mlađih Kučićana,  što je znatno osiromašilo demografsku sliku Kučića. Najveći broj stanovnika u svojoj povijesti selo ima neposredno pred drugi svjetski rat, 1938. godine, kada Kučiće broji 1.257 žitelja.

Stanje u Kučićima tokom Drugog svjetskog rata možete pročitati u članku o Busiji, pjesmi koju je spjevala Kate Jelonjina.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina u Kučićima je s velikom radošću dočekana promjena političkog poretka i pojava demokratskog višestranačja. Svoj doprinos stvaranju Hrvatske države dali su mnogi Kučićani iz domovine i iseljeništva, posebno brojni branitelji iz Kučića. Trojica od njih poginuli su tijekom Domovinskog rata.