LJUBITELJ KNJIGE I PERA, PUBLICIST I IZDAVAČ, ODVAŽAN, USTRAJAN I PONOSIT  
 

 Ante Tomasović p. Jakova (klesar) rođen 8. 6. 1853. godine, vjenčan s Rožom Marušić iz Podgrađa, bio je ljubimac strica don Filipa, koji je upravljao plemenom “Ćelića”.   Ante i Roža odgojili su četvoro djece Jakova, Vladimira, Jozu i Nikolinu. Najstariji Jakov, rođen 26. siječnja 1882., završio je najprije osnovnu školu u Omišu, a zatim je kao splitski sjemeništarac, uspješno završio četiri razreda u državnoj gimnaziji.            

 Došavši kući na praznike zamoli oca da mu omogući daljnje školovanje u Zagrebu "na akademiji"[1]. Otac poblijedi i oštro odgovori: “Pop ili čoban!” Jakov taj zahtjev ne prihvati, a otac odluku ne promijeni.  

U čvrstoj stijeni izrastao

Kremen 

i polomio dlijeto klesaru

kad htjede izmijeniti mu lice. 
   

  Prema prepričavanju mještana nakon toga je, prekinuvši školovanje, neko vrijeme ostao kod kuće te morao raditi u polju. Mlađa su braća, čisteći njivu od stijena, punili mašure i dizali na njegova ramena da ih nosi na gomilu.

   Majka videći upornost muža i sina odvaži se, gurne Jakovu u džep kesicu zlatnika, od svog miraza. Jakov ode u Rijeku gdje ga je primio i zaposlio otac Bernardin Nikola Škrivanjić, sposobni i poduzetni kapucin rodom iz Omiša.

 

             Od tada je Jakov radio u za ono doba modernoj izdavačkoj kući i tiskari “Mirjam - Kuća dobre štampe” na zadovoljstvo pretpostavljenih. O nekakvom školovanju u Zagrebu nije više moglo biti govora, ali on je marljivim čitanjem uspio prilično dobro upotpuniti svoju naobrazbu. Kao novinar tražeći uzduž Rijeke i poprijeko vijesti o kulturnim zbivanjima i dnevnim događajima sreo je plemenitu djevojku Josipu. Upoznali su se i vjenčali. Ostaje u Rijeci do kraja I. svjetskog rata.   Pored rada za novine i u tiskari objavljivao je svoje putopise, pjesme i prijevode. Uvjeren da je našao sebe u životu, odluči radost podijeliti s roditeljima, zahvaliti majci i izmiriti se s ocem.   Jednoga dana našli su se u očevoj kući, bez najave, on i Josipa. Umjesto kolara oko vrata doveo damu sa šeširom. Kuća se ispunila radosnim ozračjem. Dva muža sa zadržanim suprotnostima tvorili su ugodan sklad.   Prilagodljiva Josipa prihvaćajući novu obitelj izradila je od svile hrvatski stijeg i uresila ga resama od srme s lursdkim Gospinim natpisom izvezenim u luku: “Ja sam bezgrješno začeta”. Ta se zastava vijorila na kapelici Gospe Lurdske jedanput godišnje, tj. na Gospin blagdan 11. veljače. Tako je bilo tijekom više desetljeća, dok kučićki partizani nisu zatražili da im se preda. Nisu je više vratili.   Jakov je u prigodi svoga prvog posjeta zahvalio majci na majčinstvu, a ocu izložio razrađen plan o transportu i prodaji vina u Rijeci. Početak je bio dobar i potrajalo bi dugo da je mogao organizirati standardnu proizvodnju vina. Uzgoj loze s mladicama vezanim o nategnute žice za naše je selo bila novost koju je upravo on donio iz tada naprednijih krajeva. Prodajom vina omogućio je ocu sagraditi kuću izvan starih “Ćelića dvora”. Crijep za njezin krov nabavljen je iz Ancone (Italija). Dao je nacrt za nadvratnik na kojemu je uklesan simbol vjere: Isusove srce sa slovima alfa i omega, popraćeno uklesanim riječima: "Dom Hrvata dom je Tvoj", što je bilo svojevrsno geslo ondašnjega katoličkog pokreta razmahanog posebno u Rijci oko kapucinskog samostana.   Poslije očeve smrti (umro je bez oporuke) Jakov se odrekao dijela naslijedstva bez naknade u korist svoje mlađe braće koja su tu zemlju i radila.   Kad su po završetku I. svjetskog rata Rijeku oteli Talijani pa zatim onemogućili rad spomenutoj izdavačkoj kući i tiskari, Jakov se s petoročlanom obitelji, tj. sa ženom i troje djece: Karmen, Marijo i Nada doselio u Omiš. S njima je došla i njihova služavka Franciska, dobra i vjerna, ali do te mjere neuka da nije prihvaćala, da bi jedan kilogram slame mogao jednako težiti kao i kilogram željeza. U Omišu su se nastanili u kući Roka Pešića. Jakov je otvorio knjižaru te uz to prionuo neumornom pisanju. Svojim radom svratio je na sebe pozornost i nekih majstora pera, književnika.  U njegovu knjižaru osim kupaca navraćali su Milan Marušić, za čije je ime vezana prva industrijalizacija Omiša, Mr. Petar Franceschi, apotekar i dugogodišnji načelnik omiške općine, inače legendarna ličnost svojbinski vezana za Kučiće, Franjevci sa Skalica itd. U njegovu domu znao ga je posjetiti i ondašnji splitsko-makarski biskup Kvirin Klemen Bonefačić, koji je nekoć, dok je bio tajnik krčkoga biskupa Mahnića i urednik nekih listova, češće zalazio u tiskaru Mirjam kod riječkih kapucina. Jakov je cijenio te i druge prijatelje, ali mu je samoća najviše odgovarala.   Sastavio je i dao tiskati prvi turistički vodič grada Omiša (objavljen u dva izdanja). Uređivao je i više godina izdavao časopis Jadranska vila. Propješačio je poljičke vrleti, obitavalište hrvatskoga seljačkog plemstva. Rezultat je bio, kako reče: 

Na cipeli rupa, a na nozi žulj.    

 U Kučiće je dolazio u svako doba godine i tu gazio ugodnim stazama svoga djetinjstva. O Kučićima je pisao u izdanjima zagrebačkoga Književnog društva Sv. Jeronima i u nekim svojim brošurama. Cetina mu je toliko omiljela da je za književno ime izabrao izraz “Cetinski mlinar”.

   Jednoga sunčanog poslijepodneva našao se Jakov u hladu vrba u društvu vivka, kosa i slavuja, na mjestu zbivanja ljubavne drame “okrvavljena britva” i napisao:

 

              Mekana prostirka i šarena sanja što ju proljet vezla u kraljevskoj šetnji nitima od srebra odmotavajući klupko svemirskoga prela čeka na bogatu stolu bučne svatovske povorke što se na životnom putu svraćaju da popiju bukliju i odlaze.            Ivicom plavo gudalo rijeke struže po tajanstvenoj strunii romoni melodiju što ju pobožno sluša vrba i .... pjesnik.   


  
Olovku i papir spremio u džep, pogledao na sunce oboreno zapadu, ustao, popeo se u zaseok, okrijepio se te okrjepu zalio vodom, zahvalio domaćici na gostoprimstvu pa s pratiocem niz Dobru vodu put Omiša razgovarajući o doživljaju dana.
   Kod prvoga kraćeg odmora sjedeći na kamenom braniku uz cestu pratioc iskoristi šutnju i upita: “Čime se možete pohvaliti iz proteklog života?” - Odgovorio je: “Propustima!”. - Pratioc će još jednom: “Kakvim propustima?” - Zastao je pogledom uprtim u znatiželjnika pa će mu nerado i jetko: “Otac me nije razumio!” Ovim je petnaestak godina prije stručne procjene profesora Mirka Tomasovića i nekih koji su ga poznavali potvrdio svoj mogući uspjeh boreći se i dalje do smrti za više.   Materijalne teškoće i obiteljske lomove podnosio je tješeći se: “Ne daj se Jakove slomiti!”   U sinu Mariju gledao je sebe, njegovu i svoju budućnost. Nade mu se nisu ostvarile, jer Mario je na prvom prekooceanskom putovanju (kadet na komandnom mostu broda) preživio brodolom, iskrcao se u Australiji i ostao tamo. Posljednji susret sa svojima bio je kod ukrcaja na brod. Knjižaru je godine 1943. uništila avionska bomba i nije je više obnovio. Jednog jutra 1939. godine budeći suprugu Josipu da ne zakasne na nedjeljnu misu ustanovio je da je mrtva. Preselio se zatim k svojoj kćeri i zetu Ružićima.   U hramu Božjem rado je stajao na nogama s molitvom: “Evo me Stvoritelju pred tobom onakav kakav si htio da budem, i sa slabostima, nemoj me napustiti da ne zalutam.” Talijansku okupaciju nije podnosio. Za NDH reče: “nezakonito dijete Hitlerovo.”   Jednom je pružio kažiprst i srednjak da opipa ulegnuće koštanog tkiva, učinak drška pera i olovke. Tješio se svojim imenom upisanim u Minerva leksikonu, ponosio se crtežom slikara Joke Kneževića na kojemu je vjerno prikan njegov suhonjavi lik.

   Oporuku nije napisao. Nije imao što ostaviti. Ostatkom istrošene olovke ispisao je poslijednji prazni prostor na listu, bez potpisa, a par dana prije smrti svojima je, okupljenim oko njegova, ležaja izjavio: “I nakon 23 godine opet ću leći pored svoje Bepi (Josipe).”

             Umro je u Splitu 22. kolovoza 1962., dakle u 81. godini života, a sahranjen sutradan u svoju grobnicu na omiškom groblju. Unuka Marija Kalafatić dala je sva njegova izdanja i rukopise pohraniti u Franjevački samostan u Sinju. Profesor Mirko Tomasović u završnim retcima stručne kritike piše: “Kada bi njegovi radovi, napisani na tisućama stranica, bili sakupljeni i sređeni u jednoj knjižnici, ne bi ih bilo dosadno čitati.”    

                                                                                                                                                

[1] Tako se pripovijedalo, iako se "studirati na akademiji", naravno, nije bilo moguće, a ni upisati na sveučilište s četiri razreda gimnazije.

 

 

 

 

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.1 (8)
© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.