Nekoliko godina prije kongresa održanog u Omišu i Priku nekolicina je Kučićana sudjelovala u slavljima svenarodnoga euharistijskog kongresa održanog u Zagrebu, koji je trajao tri dana (15.-17. kolovoza 1930.) s više svečanih zborovanja i mnogo molitvenih skupova u raznim zagrebačkim crkvama, velikom euharistijskom procesijom po zagrebačkim ulicama i napokon svečanom sv. misom na Jelačićevu trgu. Kučićana je bilo i na euharistijskom kongresu mostarske biskupije održanom tih godina u Duvnu (Tomislavgradu). Stigli su onamo jašući na svečano okićenim konjima i s najvećom lulom koju sam ja ikad vidio.

 

            U vrijeme priprema za gore opisani euharistijski kongres naše splitsko-makarske biskupije u Omišu i Priku ondašnji je naš župnik don Marko Luetić pozvao Kučićane da se navedenog dana u 8.30 sati u što većem broju nađu kod “Stipančevih jablana", nekoliko kilometara prije Omiša, od kuda će krenuti organizirano na zborno mjesto. Zadovoljan odazivom poredao nas je dvoje po dvoje. Na čelu su bila dvojica od kojih je jedan nosio križ, a drugi natpis: “Župa Kučiće”. Zatim su išli ostali hodočasnici, po sredini župnik ispred kojega je nošena zastava sv. Luke. Molitva krunice završila je stotinjak metara ispred Planova. Tu smo se zaustavili, dobili upute kako se vladati kad dođemo na mjesto. Netko je doviknuo: “Eno ih za hrvatskim stijegom!” Srinjani i Tugarani u dugoj koloni spuštali su se između  visova Babjače k crkvici sv. Petra.

U isti mah vidjeli smo dva žandara s puškama u ruci kako im trče u susret. Nakon petnaestak minuta nastavili su pješačenje, ali bez zastave. I mi smo krenuli. Bio je doživljaj prijeći preko gigantskog David - mosta. Čuo sam i starije kako se dive.

 

            Čim smo stali na mjesto određeno za našu župu, umoran, sjeo sam na zemlju kod očevih nogu. Sam početak slavlja otegao se, a kada je počelo: govori, svečana biskupska misa (pontifikal), glazba, pjevanje i štošta drugo. Meni dječaku od jedva deset godina činilo se vječnost. Po završetku jutarnjega slavlja bilo je vremena i za okrepu jelom, a ja sam i zaspao sat - dva na prostirki.

 

            Poslije podne. Vedar sunčani dan bez daška vjetra. Sunce prži. S malog balkona kuće Fošal br. 1, u crkovnom ruhu, ispod suncobrana izricao je biskup Bonefačić posvetnu molitvu Srcu Isusovu, a puk glasno ponavljao. Nije dugo trajalo. Vranjički je župnik svojim jakim glasom zahvaljivao Bogu i prisutnima na lijepom i dostojanstvenom sudjelovanju. Sve je zaključeno pjevanjem himna Tebe Boga hvalimo euharistijskim blagoslovom i zazivima Blagoslovljen budi Bog.

 

             Po svršetku narod se počeo razilaziti na razne strane. Uto je nepoznati oštar glas stao ponavljati: “Napuštajte grad i odlazite kućama!” Malo zatim u predjelu brodskog pristaništa čuo se pucanj. Otac me je brzo uveo u kuću, gdje su neke žene plakale. "Pucanj je u zrak, tješili su ih muškarci." - “Pala je krv! Ima mrtvih!” - čuo se glas s ulice. Drugi zapovjednički glas unio je strah: “Napuštajte grad bez riječi!” i još jedan pucanj, toga puta stvarno u zrak. O ranjenima nitko nije smio govoriti ni pisati dok nije nakon više godina prestala diktatura te na izborima pobjedila Mačekova HSS.  
                                                                                             

 B. T. 

  


 
 Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9) 

© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.