“Ne može se preskočiti vrijeme i povijest” ma koliko se to neki trudili učiniti. Nije uzaludna ona narodna: “Sunce se ne može prekriti dlanom.”  Sigurno nisam zarobljenica prošlosti, ali istine da. Govorim sada u okvirima našeg mjesta Kučića, jer ima mladih koji to žele, normalno, s pravom. Da se razumijemo, riječ je o utjecajima ideologija, moralu i slično, a ne o prozivkama i imenima jer to prepuštamo savjesti.

 

Ta predratna vremena prije 40.-ih bila su teška, a posebno za naše seljake. Kroz ekonomsku krizu lako je osvajati srca i dušu lažnim obećanjima danim gladnim ustima. Stoga se ne treba previše čuditi da su tada u našem malom mjestu procvjetali “jugoslavenski sokol”, boljševička partija, razne nacionalne stranke, pa i društva. Naši su mještani svim tim većinom bili zbunjeni, ali i veoma mudri, posebno mladi. Shvaćali su svu težinu i opasnost koja je dolazila s “Istoka”, ali i u širem smislu. Znali su za ubojstvo Stjepana Radića u Beogradu, doživjeli krutu diktaturu kralja Aleksandra, znali i za riječi oca Domovine Antuna Starčevića: “Prirodna težnja svakog naroda za svojom samostalnošću i državom.” 

 

Hrvatski ustanici i domoljubi tada, naravno, još nisu ni mogli znati za Auschwitz i Jasenovac i slične strahote, za nesretni Rimski ugovor ... , a  ni za Staljinove logore, masovne deportacije u Sibir i slične užase s druge strane, o čemu se, doduše, već moglo nešto znati, ali mnogi, podliježući vještoj propagandi, o tomu nisu htjeli slušati. Tako su se Hrvati našli u raljama svjetskih zala: komunističkog boljševizma, njemačkog nacizma, talijanskog fašizma i srpskog četništva. Borili su se protiv svih njih, jer im je sve to bilo strano i neprihvatljivo, ali, nažalost, podijeljeni i međusobno suprostavljeni upadajući često puta nesvjesno i nehotično u čvrsto razapete porobljivačke mreže međusobno suprostavljenih "novih svjetskih poredaka". Nažalost, završilo je kako je završilo. Obranio si se od jedne vrste totalitarizma, a postao žrtvom druge.

 

Hrvatska, zemlja katoličkog nadahnuća, dugo je živjela u materijalčističkom i boljševičkom mraku. Puk je nestrpljiv, a komunisti ponovno obećavaju zlatna brda. U svim ratovima svijeta bilo je pojedinaca, profitera i kriminalaca, koji su kršili sve ljudske norme i prava. Može li se zbog takvih pojedinaca negirati i domovinski rat? Svakodnevno čitamo u tisku o nenaklonosti svijeta Hrvatskoj. Neki predstavnici svjetskih mogućnika olako daju prijeteće izjave, kako komu od njih padne na pamet. Gdje su zločinci s druge strane?

 

Kad je tako danas, kako je tek prošlo mnoštvo nedužnih žrtava II. svjetskog rata i poraća? Dogodilo se slično g. 1942. i u našem mjestu nakon iznenadnog krvavog pohoda četnika pod zaštitom fašističkih Talijana Gatima i Poljičkom kraju. Ogorčeni dojmom događaja naši istinski Hrvati Kučićani okupili su se i dogovorili da, ako četnici prijeđu na drugu stranu Cetine, te zločince oružjem zaustave izjavljujući da oni “nemaju šanse preko nas živih prijeći Dobru vodu.” Eto i to je jedna povijesna istina o našem selu, a ima ih još puno povijesnih, političkih, humanih, kršćanskih itd.

 

Hrvatski katolici nisu sebe mogli zamisliti bez vjere i Boga i stoga u njihovim srcima nema mjesta za mržnju, a najmanje za osvetu. Međutim, čovjek bez emocija i duha nije potpun, bar ja tako osjećam. Volim doći u svoje rodno mjesto, svoj “komšiluk”, kojega sada gotovo i nema. Tamo gdje je i moje djetinjstvo bilo osiromašeno, mladost prepolovljena ratnim i poratnim zbivanjima. Svaki dodir kamena srušenih dvora probudi osjećaj u isto vrijeme i sjete i blaženstva. Pogled na širinu prostora prekrivena svim duginim bojama dragi je ugođaj za oko i dušu, a promatrati odozgo iz sjene sunca puno je ljepše i toplije.

 

Čini mi se da ponovno vidim zlatno lelujanje žita, šarene prostirke koje se crvene od makova (a ne od stida!), rumena lica djece i golobradih mladića. Veselili su se životu i  imali  svoje tajne, svoje ljubavi i nadanja. Uredno su spremali u svoje školske torbe tablice i lomljive pisaljke umjesto bilježnica. Nisu imali profesora biologije, ali su sa svojim učiteljima pošumljavali golo brdo, sadeći borove i drugo raslinje. Hodali su uglavnom bosi, ruke nejake i žuljevite zbog poslova neprimjerenih uzrastu. Djeca težaka usitnjavala su šljunak za gradnje, pa tako i za bolji put svome vjeroučitelju od župske kuće do škole. Sudjelovao je, dakako, i ostali puk.

Baš u to vremenu i toj generaciji bio je župnik i vjeroučitelj don Marko Luetić. Od početka svoje službe prihvaćen je od iskrenih vjernika s ozbiljnošću i poštovanjem. Volio je Kučiće i njegove ljude. Nije isticao svoja dobra djela, ali ih je činio na svoj način i u pravo vrijeme. Tražio je od odraslih i osobito od vjeroučenika urednost, znanje, obveze i odgovornost. Njegovi učenici dolazili su na školsku misu u punom broju. To je bila rana misa, prije župske. Djeca - kao svaka djeca - spavalice, ali je roditelje trebalo slušati i stjecati dobre navike.

 Pokojni don Marko rođen je u župi Biokovskoj u velikoj obitelji prožetoj kršćanskom pobožnošću. Njegovo domaćinstvo vodile su rođene sestre Emilija i Nevenka, koje su obje na kraju postale Kučićke nevjeste. Dakle, postao je s nama i rodbinski povezan. Nisam sigurna da je baš on osnovao djevojačko Društvo Srca Isusova, ali je ono pod njegovim vodstvom uznapredovalo i aktivno djelovalo. Imao je sreću i s pjevačkim zborom uz voditelja gospodina Kažimira Tomasovića, tadašnjeg učitelja. Kažimir je imao dobar sluh, lijep glas, svirao je violinu, a što je najvažnije, imao je ljubavi i strpljenja na probama u crkvi. Tada sam i ja počela pjevati i činilo mi se, da je onaj mali kor sv. Luke i crkveni svod najakustičniji na svijetu. Nešto kasnije župnik don Marko kupio je i novi harmonij. Imali smo i učiteljicu Ritu, doseljenicu iz Argentine, podrijetlom s otoka Visa. Bila je glazbeno obrazovana i svirala je više instrumenata.

U godinama 1941. i 1942. rat se sve više zahuktavao i zle slutnje obistinjavale. Prva žrtva četničke ruke, one iz ustaničkog “Srba” što smo 50 godina obilježavali kao tobože hrvatski ustanak, pao je naš mladić Nikola Srdanović, bivši emigrant. Kako je tada bilo još malo slobodnije, pokopan je na kučićkom groblju uza sve vojne počasti. Naši mještani u velikom broju i ostali iz susjednih sela dočekali su njegove posmrtne ostatke. Naš župnik don Marko Luetić održao je tom prigodom povijesni govor upozoravajući kao svećenik, vjernik i rodoljub na sve opasnosti koje nas očekuju. Nažalost, i tim je govorom zapečatio svoju slobodu kretanja te potom bio lišen radosti prebivanja na onim prostorima. Iste je godine suznih očiju napustio svoju župu, kao i mnogi od nas. Našli smo se većinom u Osijeku. Koliko se ja osobno sjećam don Marko je prijateljevao s osječkim svećenicima te sudjelovao u crkvenim funkcijama.

 

U međuvremenu je njegov brat Ante-Tonći, viši prometni tehničar na prvoj i posljednjoj svojoj dužnosti, ubijen od komunista jedne olujne noći negdje na Duvanjskom polju, a pronašli su ga prijatelji tek kad ga je sunce počelo otkrivati. Don Marko, shrvan tim događajem, a i viješću da je napadnuta i zapaljena župska kuća u Kučićima, plakao je kao malo dijete. San o povratku rušio se kao nestvarna kula. Kako je i u Osijeku postajalo sve opasnije, odlučio se preseliti u Zagreb. Mlađi brat ing. Stanislav s obitelji ostao je i dalje u Osijeku.

 

Božić 1944. godine bio je u obitelji Luetić najtužniji. Tada su primili brzojav da je njihov brat don Marko iznenada pod sumnjivim okolnostima preminuo u satima između Badnjaka i Božića. Nije izvršena obdukcija, jer su tada bile intenzivne borbe i učestali avionski napadi na vlakove i pruge. Putovalo se više dana do Zagreba.

Tako je naš župnik don Marko položio vlastiti život za svoju vjeru, Boga i domovinu. Preselio se u vječnost nekoliko mjeseci prije svojih vjeroučenika, naših vitezova, mučenika Bleiburga i križnih puteva. Vjerujemo da ih je dočekao u zagrljaju božanskog svjetla Isusa Krista onako kako ih je upućivao zemaljskim putem do eshatona.

             Eto tako prolaze vremena, ali ostaju neizbrisivi svjedoci vjere i ljubavi prema Bogu. Pomolimo se za njih i ne zaboravimo ih. Ljudi znaju biti i s mrtvima okrutni. Nedavno smo mogli vidjeti nehumanu i otužnu sliku, kako poslije 50 godina bageri prevrću njihove kosti da im na grobovima ni maslačak žuti ne bi više cvjetao u proljećima. Čuvajmo mi slobodu svakog čovjeka, ali isto tako svoje ljudsko i nacionalno dostojanstvo, kako nam je poručuio i sveti Otac Papa preko naših biskupa. Hvala mu! 

 

   

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9)
    

© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.