Rođen je 3. travnja 1897. u Omišu, a za svećenika splitsko-makarske biskupije zaređen 24. rujna 1919. u Splitu. Vršio je službe: župskog provizora i upravitelja župe Ravča (1. 12. 1919. - 31. 3. 1922. - 31. 7. 1925.), potom upravitelja župe Župa Biokovska (1. 8. 1925. - 31. 12. 1925.), Svinišće (1. 1. 1926. - 31. 1. 1927.), Neorić (1. 2. 1927. - 17. 9. 1930.), Voštane Rože (1. 10. 1930. - 31. 8. 1935.) i ponovno Svinišće (1. 9. 1935. - 26. 5. 1943.). U tom je drugom navratu iz Svinišća posluživao kao provizor župu Slime putujući motociklom (1. 2. 1938. - 31. 7. 1938.) i od konca lipnja g. 1942. do smrti g. 1943. župu Kučiće kao zamjenik otsutnoga župnika Luetića.

 

Svoje je službe uredno obavljao, ali se nije isticao nekim posebnim svećeničkim žarom sve dok nije početkom rata u sebi doživio ozbiljan duhovni preokret, što se od tada opažalo u njegovim riječima, radu i ponašanju. Predosjećajući kakve teškoće čekaju Crkvu, svećenike i ozbiljne vjernike sve češće je spominjao mogućnost mučeništva. Predviđanje da će on poći na drugi svijet u "krvavoj košulji" više je puta spominjao u razgovoru s kolegama svećenicima i ostalim vjernicima, a i javno s oltara. Tako je i nakon sprovoda pok. don Marina Škarice († 16. V. 1943.) u razgovoru s pokojnikovim ukućanima u Čadilima napomenuo otprilike ovako: "Don Marin je otišao, a i ja ću vrlo brzo, ali ne kao on nego u okrvavljenoj košulji".

 

Komunistima se zamjerio najviše tim što se usuđivao javno pobijati njihovu propagandu te upozoravati na moralne opasnosti povezane s pridruživanjem djevojaka partizanskim borcima po šumama. Na prijetnje koje su mu stizale od komunističkih vođa nije se obazirao pa nije htio napustiti župu ni kad su te prijetnje učestale. Još su živi mnogi koji su čuli njegovu posljednju propovijed u kojoj je spomenuo te prijetnje te svečano izjavio da se on ne će nikad svojevoljno odijeliti "od ovoga oltara" i od svojih župljana.

 

Uhitili su ga 23. svibnja 1943. upravo poslije te nedjeljne mise i odveli u planinu Mosor, gdje su ga već 25. svibnja 1943. osudili na smrt strijeljanjem. Nudili su mu pomilovanje, ako pristane na neke uvjete, poglavito na potpunu poslušnost njima i ovisnost o njihovim naredbama. Međutim, on je to odlučno odbio. Strijeljan je već sutradan 26. svibnja 1943. Vrijeme od presude do strijeljanja proveo je u sabranosti i molitvi. Prije samog strijeljanja klečeći je glasno molio služeći se približno sljedećim riječima: "Gospodine Bože, obukao sam bijelu haljinu da ti služim u nevinosti. Mnogo sam je puta okaljao. Evo, sad je perem u svojoj krvi". Poslije je o svemu tomu u povjerljivim razgovorima više puta svjedočio Marko Bulić, nadcestar iz Tugara, koji je preživio te strahote, a isto su kazivali i neki drugi očevici.

 

Među vjernicima je, osobito onima u župi Kučiće, don Ivan odmah uživao glas pravoga kršćanskog mučenika, usprkos komunističkoj propagandi koja ga je pokušavala prikazati kao "narodnog izdajicu". Njegova je uža rodbina poslije više godina dobila dopuštenje, da njegove kosti iz jame na mosorskom proplanku, tajno prenese u njihovu obiteljsku grobnicu u Omiš, što je i učinjeno.   

 

 

 Zov rodnih ognjišta, 2000. br.1 (10) 

© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.