U ono vrijeme – pred 40-50 godina, nije se moglo mnogo domaćinstava u selu pohvaliti špaherom na drva. Komin je još uvijek bio centralno mjesto na kojem se obitelj okupljala svakodnevno, a poglavito navečer. Tu se kuhalo, jelo, pilo, igralo, pričalo, grijalo, molilo i galamilo. Dio tih funkcija, a poglavito sam ugođaj komina kasnije je otela televizija. U mom susjedstvu, stric Luka imao je «bosanski špaher» - visok, na četiri tanke noge, izdužen s uzdignutom pećnicom – podsjećao je na nekakva velikog kukca. Špaher se nalazio u prostranom tavanu, što je predstavljalo neku vrstu dnevnog boravka. Tu smo za zimskih večeri grijali se, kartali, a najčešće slušali pripovjetke strica Luke. Bio je izvrstan kozer. Njegove priče bile su tako pitke, pomalo fabulozne, ali grijale su i tijelo i dušu kao što ih u zimskim večerima grije rujno vino. Dio tih priča, bar u mjeri u kojoj ih pamtimo, pokušat ćemo ovdje zabilježit kao znak sjećanja na ljude i vremena što zauvijek minuše.

 

O IKUSU

 
Ivan Srdanović zvani Ikus živio je u dvojnoj prizemnoj kućici gotovo pod samom polom, kao pod skutom planine što se od njegove kuće uspinjala prema Velikoj glavici. Kažu da je bio velik, da mu je palac prst bio debljine zapešća osrednjeg dječaka, a noga da mu je bila tolika da nije bilo obuće za njega, već se služio kožnim potplatom privezanim oputinom. Koliko je Ikus bio snažan može se procijeniti po tome što je bio u stanju palcima prstiju provučenih kroz uho bigunca «stolitra» punog vina, podignuti bigunac i iz njega se napiti. Jasno, takav junak mogao je pojesti i popiti. Evo jedne zgode o tome:


Na Božić ujutro, pošto su se vratili s polnoćke, pradid Joko pohodi Ikusa da mu čestita, kao što je bio i red.

«Dobro jutro, kume Ivane, i sritno ti sveto Porođenje!»

«I tebi, kume Joko, i svima tvojin!»

«Kume Ivane, jesi li štogod vruštukova?»

«Jesam, kume Joko, – tako – tako. Kad smo pošli u crkvu, moja je Mare pristavila jednu bandaricu rebara, lakat slanine, dvi divenice i dvi kobasice, pa kad smo se vratili, to smo blagovali. U juvu smo udrobili dvi pogače i napravili panibrat od po šolde (oko 2 kg kruha op.,a.). To smo pojili, a ja sam popio dvi dvoručke vina (dvoručka je bukara s dvije ručice koja sadrži nešto više od dvije oke – približno četiri litra).»

«I kažeš tako-tako, kume Ivane?»

«A, eto!»


Nije se tome čudio pradid Joko, znajući da ljudeskara kao što je Ikus može pojesti i popiti, ali i raditi koliko petero drugih.


No nije svaki dan bio Božić. Puno se više gladovalo. Siromaštvo, pa i bijeda bili su trajni pratioci tadašnje populacije. Loša godina, a i druge nevolje doveli bi do toga da ljudi često praznom kućom i velikom neizvjesnošću uđu u zimu i ne znajući kako će prezimiti i dočekati Jurjevu. Prema priči, jedne godine na početku zime sivilo neba i hladan vjetar sa snijegom koji je tek počeo probacivati, privukli su ljude u kuće uz ognjišta, a Ikus je gotovo bos – s potplatima od goveđe kože pričvršćenom oputinom zabrinut «šetuckao» ispred svoje konobe. Primijetio je to jedan od susjeda iz donjeg istočnog dijela komšiluka pa je pomalo pakosno i obijesno na sav glas zapjevao:

«Kiša pada, mećava se sprema, jadan onaj ko u kući ništa nema.»

Shvatio je Ikus poruku kao aluziju na vlastitu adresu pa je izravno i uzvratio:

«Ko tebe zašto pita …., i nemoj da komu sklapa kamen u ploču!» (Mislio je na ploču od krova).

Obijesnik je znao da s Ikusom nema šale, odmah se povukao u kuću, a Ikus je i dalje gacao na snijegu obuzet brigom kako preživjeti zimu.

Kažu da je bio vrlo vrijedan i pošten čovjek.

 

O DEŠI


Obijesnog trgovca, još uz to napita, nije baš zgodno noću sresti na putu  i to kad se vraća iz gostionice. Priča kaže da je Dešo češće išao u gostionu Terzića na Smolinama, a noću kad bi se vraćao znao putem pjevati, ako se to moglo zvati pjevanjem. Put ga je vodio pored čematvorja, pa je tu dionicu nastojao svladati ubrzanim korakom uz prilično glasan monolog – odnosno prozivanje onih što tamo počivaju u miru.


Tako je jedne kasne subotnje noći prosac iz Tomasovića, inače povučen i skroman čovjek, vraćajući se iz Srdanovića sa sila imao bizaran susret sa Dešom. Kad je bio blizu čematvorja čuo je Dešino pjevanje i shvatio da mu dolazi ususret od Dvora. Nije bilo mnogo vremena za razmišljanje, dilemu je trebalo brzo riješiti – ili se izravno susrest s Dešom – što nipošto u tim uvjetima nije bilo preporučljivo, jer kažu da i lud od pijana bježi, ili se, makar je mrkla noć, skloniti negdje sa strane dok ovaj prođe. U tili čas proscu se ukaza rješenje. U čematvorju se nalazio dub oveće debljine s velikom tavtinom koja je prema priči bila tolika da se u nju mogao smjestiti čovjek, uspravna stojeći, dakako!

U tavtinu su stari ljudi prije početka mise odlagali svoje štapove, a po završetku bi ih opet uzimali. Prosac iz Tomasovića hitro preskoči zid čematvorja i uvuče se u tavtinu debelog duba, i tu će sačekati dok Dešo prođe. Kako se Dešo približavao, glas mu je bivao sve jači. Kad je došao uz samo čematvorje, na trenutak je zastavio svoju «pjesmu», da bi potom otpočeo svoju prozivku onih koji mu se ne mogu odazvati; bar je on tako mislio. I stade prozivati:

«O Kano, o Mureša, o Drobonja!»

«Ehe-he», odgovori mu iz tavtine prosac iz Tomasovića.

O Bože, jada! Odsjekle se Deši noge od straha misleći da mu se zaista odazvao neki od onih što ih je nezgodnim nadimcima prozivao. Stade u bjesomučan trk preko podvornica pa kad stiže kući, tek tada uhvati kuražu da sa svog solara zapuca iz pištolja u pravcu čematvorja. Ubuduće je obazrivije prolazio pored groblja možda uz poneko:

«Počivajte u miru Božjem.»

 

O MAZGI


Jednog proljeća, u ona davna vremena, pozove pradid Joko svog mlađeg sina Ivana – Biketu i reče mu da napase mazgu, jer će ujutro ranom zorom krenuti k Makru (Makarskoj) odvesti trešnje na prodaju.


Ali Biketa, mlado momče – kao što momcima i priliči – imao je prečeg posla nego misliti na mazgu. Kad se u male ure vratio kući, sjeti se što mu je otac naredio. A očeva riječ bila je zakon, bar u ono doba! Što će, nema puno do zore, a mazga je gladna i ne može je takvu osamariti i poslati na dug put. Kao što je inače bio hitar, hitro je pronašao i rješenje. U krugu čematvorja izrasla je mlada i sočna trava. E tu će se mazga za čas napasti i stari Joko opet može na vrijeme krenuti k Makru. Uvede Biketa mazgu u čematvorje i pusti je da pase, a on da bi se zaštitio od jutarnje rose i da bi koliko-toliko nadoknadio neispavanu noć – prilegne u seoska kapsila koja su bila sa strane odložena, navuče poklopac na sebe i zaspi snom pravednika.
Nije puno prošlo, taman što je zaspao, evo ti remete da zvoni jutarnju Zdravu Mariju. Otvara remeta raštela čematvorja i glasno se krsti: «U ime ota i tina i duha tvetoga». Očito je to uznemirilo mazgu i stade ona kopitom grepsti i tuči po ploči.

«U ime Itutoo, ta je ovo?», remeta će na sav glas. To je prenulo Biketu i on se naglo trgne iza sna pa zbaci poklopac od kapsela i ustade. Kad to vidje remeta, okrene se i trk nazad, a mazga, također ustrašena, za njim. Biketa ju je jedva uhvatio blizu Radića kuća. Da se ne bi otkrila ova nepodopština, Biketa je sutradan u povjerenju ispričao remeti o čemu se radi pa je cijela priča jedno vrijeme ostala u tajnosti.

 

O GRADNJI CRKVE

 
Potreba izgradnje župne crkve okupila je seoske ljude tadašnjeg sela da se dogovore, gdje će graditi crkvu. Okupiše se u nekom Srdanovića dvoru s namjerom da crkvu grade negdje na dnu sela, koje je tada sezalo otprilike do sadašnje stare crkve. Tadašnje Kučiće činili su Vukasovići (Mačkovac), Srdanovići, te navodno Kotromanići, Ilići, Rosići, Dundići, Roje i druga plemena.


Tijekom vijećanja o mogućoj lokaciji crkve, seljani opaze bijelu golubicu što je kružila iznad velike kupine na mjestu današnje stare crkve. U neka doba golubica sleti u kupinu pa oni odlučiše upravo tu sagraditi crkvu. Tijekom radova naiđoše na poveću kamen-ploču što je  predstavljala oltarnu ploču crkve koja je nekada ranije navodno tu bila sagrađena. Nova/stara crkva kasnije je u više navrata proširivana i dograđivana, dok nije napokon poprimila današnji oblik.


Napominjemo da ovdje prenosimo priču iz pučke predaje, ne upuštajući se u utemeljenost navoda o eventualnom postojanju ranije crkve na lokaciji na kojoj je izgrađena sadašnja crkva Sv. Luke.

 

 

M. C.

 
Zov rodnih ognjišta, 2001. br.2 (13)

© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.