BILJEŠKA O DJELU I PISCU

 

            Jakov Tomasović (1882. – 1962.), hrvatski književnik, za života je objavio desetak knjiga pjesama, hagiografija (života svetaca), pripovijedaka, putopisa. Napisao je i prvi turistički vodič Omiša, tiskan u dva izdanja (1926. i 1932.), bio urednik i nakladnik časopisa Jadranska vila (1928. – 1935.). Taj omiški mjesečnik u svoje je doba bio jedini književni list na hrvatskoj obali Jadrana. U njegovoj književnoj ostavštini, međutim, ostalo je znatno više knjiga, nego ih je za života objelodanio.

Ostavština je pohranjena kod njegova sinovca Bogoljuba Tomasovića, a pokazuje da je taj pisac podrijetlom iz našeg sela imao još šire književne interese. Pripremio je za objavljivanje i nekoliko komedija, jednu dramu, započeo roman. U ostavštini se nalazi i jedan njegov mali spjev (epilij) Bura, koji je tek sada, zahvaljujući uredništvu župskog lista Zov rodnih ognjišta, ugledao svjetlo dana, makar ga je pjesnik završio i prepisao za tiskanje 1917., dakle prije 85 godina.

Iako je pokojni Jakov živio većim djelom vijeka izvan Kučića (Split, Rijeka, Omiš, Split) ponajviše u Omišu, gdje je držao knjižaru i papirnicu punih 30 godina (1914. – 1944.), nije zaboravljao svoje zavičajno selo. U Autobiografiji, prigodom šezdesete obljetnice književnog rada (1898. – 1958.), zapisao je: «Prvu mladost proveo, kao i ostala seoska djeca, pomažući svojima pri laganijim poslovima. Slobodan i bezbrižan. Slast te djetinje slobode, prirođene i duboko osjećane, nije se izgubila kroz čitav mi život. Ona mi je zaslađivala sve crne i teške časove, kojih je bilo dosta. Ona je bila čvrst temelj, na koji sam uvijek doziđivao novo kamenje.» Tu su vezanost zamjetili i njegovi omiški prijatelji, pa je slikar Joko Knežević ispod uspjele karikature – portreta Jakova Tomasovića stavio označnicu: «Ego sum homo Kuchichiensis» (ja sam čovjek iz Kučića). Kako u tiskanim tako i u netiskanim tekstovima, Kučiće je višekratno prisutno, a netiskana je do danas zbirka pripovijedaka Moje selo.

Dolaskom komunističke vlasti, Jakov Tomasović ostao je bez svoje knjižare, bio je isključen iz javnog života zbog katoličke orijentacije, vrata časopisa i novina bila su mu zatvorena. Stoga je drugi mu sinovac, Anđelkova. Tomasović, pokušao ispraviti tu nepravdu, te je u Engleskoj (Cowley, 1957.) dao tiskati manji izbor iz njegovih djela, koja još nisu bila objavljena. Treba znati da u pjesmama Jakova Tomasovića, isto tako i u drugim rukopisnim tekstovima, nema nikakovih političkih sadržaja ili stavova, samo što nije krio svoje kršćanske i domoljubne osjećaje.

Objavljivanjem Bure nakon punih 45 godina jedan njegov književni rad dolazi pred čitatelje, dobiva zadovoljštinu taj pisac, koji je neumorno cio život bio odan poeziji i literaturi općenito, vođen pri tome sljedećim geslom, kako bilježe i u Autobiografiji: «Moji ideali jesu: vjera u Boga, ljubav prema Hrvatskoj i duboki smisao za čovještvo.» Nadahnjivao se, dakle, kršćanskim, domoljubnim i ćudorednim načelima te ga je zbog toga književna kritika držala zastarjelim, konzervativnim, a nova vlast ideološki nepoćudnim.

Valja reći da je svoju solidnu književnu naobrazbu Jakov Tomasović stekao samostalno, kao samouk, jer je završio samo prva tri razreda splitske klasične gimnazije. Poslije se vratio kući, proveo desetak godina na selu, radio u Rijeci kao novinar, urednik i činovnik u kapucinskoj Kući dobre štampe, dok se za Prvog rata nije skrasio s obitelji u Omišu, gdje je, kako smo već rekli, egzistenciju vezao uz prihode od privatne knjižare. Nije puno mario za nove književne tokove i mode, ustrajući na svojemu putu, zacrtanu na navedenima načelima. Djelujući u malom primorskom gradu, daleko od utjecajnih kulturnih institucija, potpore moćnih nakladnika i novina, njegovi su plemeniti književni napori i nedvojbene vrijednosti ostale nezamjećene i nepravedno zaboravljene.

            I u spjevu Bura vidi se da se pjesnik drži tradicionalnog načina pisanja, premda su se književne okolnosti promijenile. To pak ne znači da spjev nije zanimljiv pjesnički dokument, da Bura nije dostojna objavljivanja, a dobrodošlo je što se našla na stranicama kučićkoga župnog lista, jer se tako vraća na svoje ishodište i izvorište. U pjesmi se, naime, prepoznaju titraji života u pjesnikovu rodnom selu: suša i «zvizdan», hirovita bura sa zapusima prašine, u pozadini je Okladnica, ispod klisura je skromni kućerak glavne junakinje, «čobanice» Jele, koja goni stado u planinu, vrletima se širi jeka dozivanja pastirā, ljudi strijepe hoće li im nevrijeme odnijeti uloženi trud u vinograde. Taj seoski okoliš zacjelo je preslik Kučića iz pjesnikova djetinjstva, gdje se živi od truda i rada, s pouzdanjem u Boga u nevoljama i krizama. Unatoč tome što se navodi Brač, primorski žal, Okladnica je glavna točka prepoznavanja krajolika i zavičajne perspektive spojeva. «Mekana prostirka od šarenih sanja, što je proljet vezla pri kraljevskoj šetnji», kako kaže u drugoj pjesmi (Moje selo), dio je vizije i Bura.

Zbog idealizacije uspomena iz djetinjstva Jakov Tomasović u tom spjevu, što je rijetkost za tu vrstu pjesnikovanja, nema uopće negativnih likova. Svi su čestiti, pošteni, razumni, a kad dođe do sukoba, on se razriješi na prijateljski način. Sadržaj je dosta jednostavan: Jele, kći jedinica udovice Kate, djevojka je za udaju; brižna majka obećaje ju bogatom mladiću Stojanu, dok ona voli siromašnijeg mladića Mirka; kad joj majka priopći svoju odluku, zaprepaštena je, ali zbog poštovanja prema majci, koja ju je mukotrpno odgojila izbjegava se izjasniti; pati Jela, pati i Mirko, koji joj pri susretu u selu kaže što mu je na srcu. Kako pjesnik rješava taj klasični sukob između poštovanja prema roditelju i prava na slobodni izbor bračnog druga? Pomalo neuobičajeno: Jela samosvjesno uzimlje stvar u svoje ruke, pozove i Stojana i Mirka na večernje «silo» u svoju kuću, te na lijep način priopći Stojanu, da ga cijeni i drži prijateljem, ali da će se udati za onoga kojeg voli, za Mirka; štoviše pozivlje Stojana da joj bude vjenčani kum. Jeline riječi bile su tako uvjerljive i odlučne, da je morao prihvatiti Jelin poziv, a svoje prihvaćanje potvrdio je stiskom desne ruke, koji je kao zalog časnog obećanja Mirko presjekao po kučićkom obićaju. Stara Kate, videći sve to, proplakala je od sreće. Glavna junakinja je spjeva, dakle, Jele (Jelka): zbog nje je nastao sukob, ali ga ona i raspleće kao zrela osoba, dobro odgojena, vrijedna i pobožna. Zbog toga je sposobna zaštititi svoja prava i pomiriti suprotnosti u idiličnoj atmosferi opjevanoga dalmatinskog sela.

Zbog čega pak spjev nosi naslov Bura? Taj naslov ima preneseno značenje. Iako bura zna uništiti plodove ljudskog truda i znoja, ona istodobno razgoni maglu i tmušu, donosi zrake sunca. To je vječni zakon koji dobro znaju mještani sela, pa ih štete od nevremena ne mogu pokolebati. Bura je nastala i oko Jelkine udaje, ali se ona okončala također na najljepši mogući način vjenčanjem djevojke i mladića koji se vole, na opće zadovoljstvo svih sudionika u tom slučaju, na sreću mladenaca i radost njihovih sumještana.

            Pjesma Bura Jakova Tomasovića u znaku je «starih dobrih vremena» kako po poruci, tako i po pjesničkoj obradi. Pisana je biranim hrvatskim jezikom, u kojem prepoznajemo i neke značajke kučićkog govora. Nastala prije osam i pol desetljeća, u njoj ipak gotovo da nema izraza, koji su nam danas nerazumljivi. Možda će čitateljima Zova predstavljati prepreku tek pokoji arhaizam, primjerice, istoč (istok), mezevo (bojno polje u pjesničkom značenju), vidati (liječiti), poviš (poviše, iznad). Stil je Bure tečan, obogaćen pjesničkim izričajima, a pripovijedanje smisleno i sažeto. Književnim stručnjacima Bura može biti zanimljiva po uporabi stiha osmerca iz starije hrvatske epske tradicije. Po tom stihu i nekim pjesničkim stilskim sredstvima Jakov Tomasović nastavlja stazom Ivana Mažuranića iz njegovog epa Smrt Smail-age Čengića, u kojem epu opet ima odjeka Gundulićeva načina pjevanja u Osmanu. Osjeća se također da je u djetinjstvu slušao epske narodne pjesme i Kačićevu Pismaricu uz gusle oko komina. Njima valja pridodati i utjecaj popularnih povijesnih pjesama Augusta Šenoe, dok ga se modernistički hrvatski pjesnici očevidno nisu dojmili. Jednom riječju, Bura zaslužuje stručnu pozornost u okviru kontinuiteta hrvatske epske poezije u tradiciji romantizma tijekom moderne, dakle u 20. stoljeću, s time što je kao iznimka ispjevana u stihu osmerca, gotovo potpuno zaboravljena u novijim pjesmotvorima.

Kučićanima, koji nisu napustili svoje selo, i onima koji su ostali vezani s njim po uspomenama, živeći diljem Hrvatske i dalekog svijeta, spjev Jakova Tomasovića pobudit će zavičajne osjećaje i prisjećaje na nezaboravna vremena o kojima su slušali od svojih starijih kad su se okupljali oko domaćeg ognjišta i seoskih sastajališta.

Na kraju bih pripomenuo da se ovim objavljivanjem u župskom listu Kučićani odužuju svojem zaslužnom pjesniku. Dostojno i pravedno bi bilo da to učine i Omišani, u čijem je gradu Jakov Tomasović proveo ponajveći dio života. U međuratnom Omišu on je izdavao književni časopis, sudjelovao u gradskom životu na više načina, jedno vrijeme bio i dogradonačelnik, promicao kulturne djelatnosti, u vlastitoj nakladi objavio turistički vodič grada, koji tada nije imalo nijedno turističko mjesto na Jadranu. U njegovoj ostavštini nalaze se i dvije komedije, pisane za omičke kazališne amatere, crtice i anegdote Ispod Dinare, s oznakom «omiški humor», te veliki album s fotografijama, gdje su zabilježene, snimljene mnoge dogodovštine iz života grada, te sugrađani, od dekana velečasnog don Grge Topića do Ivana Ružina. Inače, svoju zaljubljenost u grad, u kojem je živio i književno djelovao, Jakov je Tomasović iskazao u brojnim objavljenim i neobjavljenim pjesmama i tekstovima, pa bi mu Omiš mogao to uzvratiti tiskanjem primjerenog izbora iz njegove bogate ostavštine.

 

Mirko Tomasović

Zagreb, 20. listopada 2002.


 

 

          BURA
  (Romantički epos)

 

 

            I.

 

Sunce jarko, divno li si

U zrcalu našeg mora!

Sunce jarko, silno li si

U otsjevu naših gora!

Zamamno si, sunce jarko,

U mirisu našeg cvijeta,

A čudesno i živuće

U žilama našeg svijeta! ...

              

              ***  

Što je ono, te se crni

Na obronku gorske kose,

Odakle se vidik stere

Niz pučinu niz plavetnu

I zahvaća niz bisera,

Što no lukom sredao se,

A tom luku u sredini

Ponajljepše zrnce palo:

Pitomoga Brača gruda?

Što je ono, te se čini

Ko gazište šume puste,

Il' ko jato divljih ptica,

Zalutalih iz daljine,

Pa poleglo da počine?

Il' ogroman to mravinjak

Prije mrke olujine?

     To garište nije pusto,

Kuda smrt se prošetala,

Niti jato divljih ptica,

Što s dalekih sleglo strana,

Ni mravinjak uposleni,

Već tu polje prostrlo se,

Što težačkog toplog znoja

Čekalo, pa dočekalo:

Kupovi se digli redom

Ustožene zemlje crne,

Između njih ko redovi

izvježbanih bojovnika

Čokoti se uredali

Pa čekaju na prisoju

Da ih grije sunce žarko,

Pa da žilam obamrlim

Strujne mlazak živa soka

I potjera pup sa resom,

Pa će iz nje marna ruka,

A pod jesen ocvjetalu,

Iždenuti žarku kaplju,

Koja krijepi i razgara,

Koj diže i obara,

I popijevkom muke plaća.

     U prikrajku vinograda,

Gdje maslina krošnjom gustom

Gomilu je osjenila,

Što to živa bjelasa se?

Kakov li se šapat čuje?

     Dvje tu pale sokolice,

Dvije žene ženskim stasom,

Ali srcem muške glave.

Majka Kate udovica,

A kćerka joj jedinica

Majčina je slika prava

I pristalim gojnim stasom

I poštenim ženskim glasom

Hoćeš li joj ime znati?

Ded posluhni lijepog dana

Kad se janjad o Jurjevoj

U zelene pusti gaje,

Pak čobanče kad prozovne

Drugaricu - čobanicu,

Orlovskih će od vrleti

Odjeknuti snažna jeka

I čuti ćeš: Jelka, Jelka!

O da zovneš momka mlada

Iz svih devet krugom sela

I upitaš za djevojku,

U koje je na prozoru

Ponajljepši bosioče,

Svi bi momci k jednom pali,

Jelkin prozor pokazali.

     Sjela majka tu sa kćerkom,

Gdje maslina širi hlada,

Da naporna nakon rada

Okrijepe trudna uda

I založe slatka hljeba.

A sve usput riječ im teče,

Uz posao i razgovor

I ne znaju kako tiho

Mirisna se bliži veče

I počinka mirnog doba.

     Riječ im teče, al' s usana

Još nijednoj nije ženi

Znao čovjek da pročita

Bez pogrješke tajna slova.

Što ih duša ispisuje...

Pa i one jedna drugoj

U dnu srca tajnu kriju:

Majka gleda stasnu

Jelu i oko nje život snuje

Sve na svoju brižnu ruku;

A od majke kćerca krije

Ponajljepša ona slova,

Od kojih se život slaže

I temelji ljudskog roda…

 

II.

 

     Jakim žarom sunce s visa

A vjekova za dugijeh,

Upicalo kamen tvrdi

I  on hladan grijao se.

Ubijelio stanac kamen

Opustjele Okladnice,

A uza nj se još bjelija

Prislonila kućarica,

Rodna kuća Jelke mlade.

Siromašno selsko zdanje,

Ni ugledno, niti vrijedno,

Al' čitavi ipak dvori

Neskvarenoj radnoj duši.

Tu je ona prvi puta

Pozdravila sunce mlado

I vidjela kako stidno

Pri rađaju mladog dana

Poljubilo meko lice

Snene morske površine.

Iz kućerka ovog bijelog

Prvom joj je uzdah topli

Vinuo se u vedrine:

A u njem će, sve ko sluti,

Jednom doći ona ura,

Kad će groznoj gospi Smrti

Sve bez straha pogledati

U šuplijine gole glave.

     Poviš kuće po klisuram

Iz crnijeh raspuklina

Promiljelo nešto rašća

I pakosno odoljelo

I toploga sunca žaru

I oluji i orkanu.                                                                                   

Pa ko što je tvrdo stijenje,

Što prkosi vjekovima,

I duša je tvrda, jaka

Rođene im djece tuda.

Dokle putnik sa užasom

Niz klisure sive gleda

I uz suzu sažaljenja

Suđenike mukotrpne,

Što po njima viju dane,

Dotle brdom odmnijeva

Pjesma laka samorodna

Da joj stijenje jeku vraća,

A smijeh mladih pastirica

Iz procjepa zmije tjera.

     ... Čisto srce pjesmu pjeva,

Čista savjest čelo vedri,

I čelične zvačajeve

Ne poništi još nikada

Ni zli udes, ni zla zgoda:

To je svojstvo našeg roda!

     I Jelka je uranila

Prije sunca sa istoka,

Pa zagnala u planinu

Cijelo stado - sve imanje,

Dvije koze kratkorepe.

I dok ove razbjegle se

Od gudure do gudure,

Od busena do busena,

Dotle Jelka na kamenu

Razaplela kose bujne

I redi ih u dvje pole.

A pjesma joj na uranku

Razliježe se na široko

I kamenje oživljava,

Pa sve Jelki odziv vraća.

U to sunce iza vrha,

Ko uhoda od zanata,

Pomolilo sjajnu glavu

I djevojci krišom, brzo

Cjelunulo rumen-lice.

     U tom času ne bi reko,

Da seoska to je djeva,

Već planinska bijela vila,

Čekajući na ročištu

Zaljubljenog vilenjaka.

Jelka haje i nehaje

Za sunčevo milovanje,

Ljubilo ju i do sada,

Pa joj nije lice mlado

Ništa s toga izgubilo.

Nu ne sluti djeva pako,

Da i drugi junak jedan

Sa suncem je uranio,

Sa suncem se i šuljao,

Žeđajući kao srnče

Za izvorom žubor vode

Jelkinoga bijela lica.

Pa s kamena do kamena

Velikijem skokom lava,

Ali lakim plahog zeca,

Da ni ranke prepelice

Iz ležaja digo ne bi,

Doskakuta do djevojke,

Te joj jednim mahom oba

Zaklopio crna oka.

     ''Tko sam?'' – pita – ''daj pogodi!''

A Jelka se ne prepade

Već neznancu otpoviče:

''Tko si da si – mani me se!''

     Ali momak opet pita:

''Nit sam hajduk niti zvjere,

Da za plijenom vrebam kakim,

Već sam leptir, kog dovabi

U blizinu tvoju, Jelko,

Rumenoga čar ti lica

I bajno ti slavuj – grlo.

Daj pogodi, tko sam, Jelo!

Pogodiš li tvoj je đerdan,

Što ga jutros sobom ponijeh;

Na ničijem još ga vratu

Ne vidjelo ljudsko oko.''

     ''Znam da nisi vuk ni hajduk,

Nego momče ranoranče,

Koje buni po planini

Čobanica pjesme mladih.

Sirota sam u matere

Bez đerdana odgojena,

Pa bez njega živjet mogu

Ko i s njime sve pošteno.

Pust' me mirom, mlad junače,

Pa tko jesi, dobro jesi,

Jedno znadem: Mirko nisi!”

To doreče pa se trže

I ruku se oslobodi,

Pa bez glasa i osvrta

Niza stranu hitro maknu,

Da u dvoru i oboru

Misli svojih tok nastavi.

 

              III.

 

Noć je pala i nečujno

Tajni stražar použigo

Na nebištu luči sjajne,

Da posvijetle samrtniku

Na putanji zemske staze.

Noć je pala, a tišina

Ovladala selom malim,

Pa bi reko: grobište je,

A ne Ijudsko boravište.

Al' da nam je leptir otac,

Pa da nam je uletjeti

Kroz okance do u izbu,

Te zaigrat ludo kolo

Oko slabe uljanice,

Gdje plet plete mlada Jelka,

A iz kuta majka zbori,

Razgovor bi ovaj čuli:

''Kćeri Jelko jedinice!

Otkad sam te sa tkanicom

Ko djevojče opasala,

Bogu hvala nijesam tvomu

Neposluhu kakvu vična.

A zar hoćeš sad, kad nada

U tebi mi sva se krije,

Da se tomu iznevjeriš?

Da me potkraj starih dana

Ozlovoljiš i porineš

Prije reda pod ledinu?

Tvoj pokojni otac dobri

Trudio se kao mravak,

Da nam stekne ovo krova.

Kuća ova uboga je

Al' je naša, kćerce Jelko;

U njoj naša slobodica. -

Ja ostala udovica

S tobom malom u naručju,

Patila se i znojila

I čeg otac namro malo

Ja sam sve ti sačuvala

I još koju mrvu k tomu

Pridodala. Zar je lijepo,

Da nam tako očevina

U prvoga namjernika

Ode ruke i propane

Mirko momak ubožan je

Kao i mi d'vje sirote,

Pa da sklone kamo glavu

I da ne bi svijetom moro

Potucat se širokijem

Ispred braće mnogobrojne

A za korom suha hljeba,

On je na nas snišanio

I na našu sirotinju;

Tebi, Jelko, mozgom vrno.

Stojan Petrov, pak je momče,

Za kojim bi i do jedna

Za udaje cura spremna

Iz sve naše okoline.

Zahvaljujuć Bogu, pošla.

Čestit momak Stojan ti je

I po glasu i po stasu,

Dobre kuće, dobra roda.

On te ljubi ko zjenicu,

Iz ljubavi on te prosi,

Ne iz kakva tek računa.

Ja se s njime jutros srela,

Pa sam i njemu i riječ dala,

Da mu prosto k nama doći

Na momačke razgovore.

Ovim ja te preporučam,

Da se vladaš promišljeno

Kakono se njem i tebi

U poštenju dolikuje!

Sve se meni glavom mota,

Te umujem, (bilo da bi!):

Godina nam lijepo nosi,

Polje nam je obrađeno,

Pod jesen će, Božjim darom,

Rujne kaplje bit obilno.

Tim bi mogla spremit ruho

I svatove okititi;

A Stojanu dalja briga!''

        Jelka sluša, a u grudim

Zbunio se orkan grozni,

Pa bi da ih raskomada

I sa hukom da provali

Do poprišta, do slobode.

Sve joj srce nalog šapće,

A volja mu odobrava,

I sa pravom djevojačkim

Povrijeđenim nemilice

Sve se složno urotilo

Da se brani i vojuje.

Nu na pogled roditeljeke

Namrštenog onog čela,

Iz kojega je mnoga kaplja

Teškog znoja na nju pala;

I na pogled onih zjena,

Sa kojih je mnoga suza

Kliznula se, a po stazi

Kojim ona eto stupa;

I na pogled prsi onih,

Danas suhih i uvelih,

Iz kojih je sa pohlepom

Dragocjeni život pila,

Sve je sile ostaviše

I bojovni zanos pade.

Spusti čelo među dlane

I uz jecaj na prekide:

Odgovor je maci dala:

      ''Majko, majko, što je danas

na pamet ti naglo palo?

Živjele smo do sad same

I nije nam krivo bilo,

Pa čem se brigat teško

Za nestalnu za sudbinu,

Kada ona nije, majko,

U našijem slabim rukam,

Već u Onog koji kreće

U svemiru svjetovima?

Pusti njega nek nas vodi

Stazom Njemu tek vidljivom,

Pusti Njemu, tek vidljivom,

Pusti Njemu, nek se brine,

Kako li će dovest kraju

Ono, što je dovest rada,

Kako li će sastaviti,

Što za sastav stvorio je!

Nemoj, majko, zavaljivat

Kam i dračje a na stazu,

Kojom On je od iskona

Svoje stado vodit znao!''

 

                 ***

 

I jecaj joj jači, teži

Iz grudiju grkljat stao,

A niz grudi i obraze

Biserje se skotrljalo

I djevojci lake skute

Sve do tala išaralo...

      Ne zna majka, što da kaže,

A kćerca sve je rekla,

Pa je izbom, punom neke

Munjevine napunjenom,

Mirisalo po oluji,

Koja sad će da provali

I razori mir i ljubav...

     Ali ko šta kaplja s neba

Zna da stiša vihor silni,

Takva moć je suzi dana,

Da stišaje olujine

Nad pučinom ljudske duše....

     I sada je sveta suza

Svoj učinak donijèla:

Mjesto teške olujine,

A u domu Jelkinomu

Duga seje pomolila...

 

 

                        IV.

 

     Sjetno doba. Sunce s visa

Užarilo zemlju suhu,

Pa čekajuć rosne kaplje

Raspucala duž, poprijeko

Poput usna ožednjelih.

Niz borove ponosite

Rastaljena smola kaplje,

Na smokvi se list sagnuo,

Ko da moli smilovanja;

Stado gladno, paše nesta,

A žuljave crne ruke

Sklapaju se na molitvu,

Da isprose od nebesa,

Blagotvorna tiha dažda.

     Sunce žeže. Na obzorju

Pomoli se oblak sivi,

S njim i nada u srcima.

Oblak raste, s njim i nada,

Oblak veći - nada veća,

A kad se lagan digo

Na obzorje na daleko

I tisuće s njim očiju

Prateći ga u visine,

U prsima daha nesta:

Što on veći - strava veća,

Što on brži - užas teži.

     To ne bio oblak puni

Blagotvorne tihe kiše,

Već to bio vjesnik suhi

Haračlije bure stare,

Štono ide da ubere

Običajni harač teški

Niz primorje niz kameno.

     Prvi pirluh granjem ganu

I s njim laznu niz vrleti

Kao šapat tajna duha.

I sve stijenje osluškiva,

I sve granje otšaptava

Jedno drugom u daljine

Ni molitvu, a ni kletvu

Već usuda pjesmu staru.

     Drugi pirluh: lišće suho

Zbunilo se iz svog mira,

Zaigralo bijesno kolo

I sunulo niz proplanke

Kao jato iznebuha

Zatečenih prepelica.

     Treći pirluh - zaušnica,

A četvrti - snažni udar,

Što već ne zna milovanja,

Veće zbiljom groznom zbori.

Potmurilo nebo vedro,

Uzavrelo more sinje

I sve dimom ovija se;

Jao onom, koji smion

Pučini se povjerio!

Tu i golem brod stradava,

A pogibe lomna barka.

Huče bura! Granje kitno

Savije se, škriplje lomi,

A s proplanka pijesak oštri

Suhim gradom ljuto bije

Bašćovane vinograde.

I gdje žarka kaplja cvala,

Dozrijevaju suze gorke

Mukotrpnih radenika.

     A kada je sa istoči

Drugog dana sunce žarko

Pomolilo sjajno lice,

Tko da pozna puste strane

Osivjele Okladnice?

     Al' niti je zora rana

Kadra bila da razbudi

Pastirice pjesmu glasnu,

Nit izmami na pučinu

Ribarevu laku lađu...

Cijelim krajem mir zavlado,

Tek povorka za povorkom,

Po stazama vijugavim,

Kao sprovod tužni kreće.

Oborene težak glave,

S teškim jadom na grudima,

Bez kukanja i bez psovke,

Kroz ruševlje svojih nada

Nijemo se ogledava.

Ne očaja, ne malakše,

Već planove nove stvara,

S kojega će kraja prije

Da u novu borbu sune,

Da zasuče bijel rukave,

I da zgrči ruke žuljne

I pokaže, te je kadar,

Da u koštac uhvati se

Sa sudbinom maćuhinskom.

     I Jelku je rana zora

Poljubila u uvojke

A na strtom vinogradu.

Koliko je rodnih trsa

U svakome redu redom,

Toliko se ona puta

Bez odmora pogrčila,

Da priveže, da podigne,

Da popravi il' odreže,

Kao vrijedan vidaoče

Na bojištu iza boja.

     Gledajući štetu grdnu,

A uz svaki čokot crni

Vlastitoga kupu znoja,

Bilo joj je da proplače.

     U sreći je uvijek tuge;

A u tuzi tračak sreće,

Pa i Jelka ne očaja,

Već joj laka letnu miso

Nekud više, nekud dalje,

I k usnam joj posmijeh dozva.

     A istoga sretna časa

Na raskršću poljske staze,

Ko da ga je Usud poslo,

Iznikao muški lik je,

A momačko rumen - lice.

Ustremio pogled momak

U Jelkine u obraze,

A Jelki je na taj pogled

Uzavrela krv u žilam,

Al' se nije prestrašila,

Već spram momka upravila,

A u susret on joj pošo.

     Nit' se grle, nit' se ljube,

Nit' za zdravlje raspituju,

Veće svatko gleda vrlo,

Da utiša burne grudi.

     Prvu riječ Mirko uze:

''Ne znam je li goru pustoš

Počinila bura divlja

A kroz naše polje cvjetno,

Il' je jače poharala

Sve mi snove, sve mi nade

Vijest tužna, što mi doprje

Nazad dana iz tvog doma!“

     „A ja ipak drugu mislim,

Hitro njemu vinu djeva,

''Koliko je ona vijest

Porušila i satrala,

Toliko je – i još više,

Bura ova donijela.''

     Čudna riječ čudnim zvukom

Kod momka je odziv našla,

Pa on samo na odgovor

Rastvorio oči bistre,

Tražeć negdje skrito slovo,

Iz koga bi pročitao,

Što te čudne riječi znače.

     ''Ti se čudiš?'' – Jelka lanu,

''Daj mi ruku i riječ časnu,

Da ćeš jedan nalog mali

Ovršiti, pa ćeš znati,

Što ti hoću da saopćim,

A niklo je ovog časa

U slaboj mi ženskoj glavi:

Daj mi riječ, da ćeš doći:

Još večeras k meni doma,

I prepustit, da uredim,

Kako sve će dobro biti!''

     Stisle su se dvije ruke

Zakucala dva su srca;

Rastala se do dva bića,

Ali jedna duša samo.

Jedno misli i goneta,

Što se zgodi, što l' će biti;

Drugo reda i premišlja,

Kako li će da provede

Tek uskrslu sjajnu miso.

 

                       

V.

 

     Spustila se večer tiha

Na krilima mjesečevim,

Napunila mirom svojim

I dô i brijeg i pučinu.

Kad na klanac zec udari,

Daleko se tihom noći

Čuje, kako žal se runi

Pod nogam mu brzotečim.

Sve, reko bi, usnulo je,

Tek se nešto noćnim mirom

Stazom vere. Ne korakom

Već na krilim leti stranom;

Pred Jelkinim staje stanom.

U grudima strah zatomi

I pokuca. Djeva hitro

Otvorila Mirku svomu,

Pa u izbu uvela ga.

     Jel' se ikad suočila

Na mezevu krvavome

Smrt i slava? Il' u gori

Kod gladnoga kod pojišta

Mrki vuče sa janjetom?

Nijesu se pogledali

Sa pitanjem premučanim,

Kao što se pogledaše

Jelkinome a u domu

Stojan Petrov i došlica,

Koga Jelka tek uvela.

"Čudite se, ali čemu?"

Jelka poče muškim glasom,

"Zar se nije nikad društvo

U noć mrklu sastanulo,

No večeras tek se sasta?

Zar se jošte ne vidjesmo,

No večeras prvi puta,

Pa čudom se čudi svaki?

Svi smo znanci, svi susjedi;

Svi na istoj pismo česmi,

I svima nam isto zvono

Javlja rađaj novog dana

I počinka doba gluho.

     Čudite se, gdje djevojka

Do dva momka na ročištu

Na istome sastavila?

Čudite se al' slušajte,

Pa tek tada presuđujte!

     Gledala sam svakog dana

Goneć stado u planinu,

Kako samo golo stijenje

Pod cijelovom tople zrake

Milmirisnim cvate cvijetom,

A tek duhne neprijatno

I cvjetna se bašća brzo

Pustolinom prometava;

Gledala sam bršljan viti

Uz liticu gdje se vije

Bez ičije bez pomoći,

Bez umijeća ičijega,

A ipak ga ne obara,

Ni najžešći orkan hudi,

A umjetno uzgojeno

U bostanu zelen – grmlje

Podliježe svakoj sili.

I ljubav je nešto tako:

Umjetno se ne uzgaja

Već pogiba i zatire.

     I ja sam taj bršljan evo,

Pa čvrstoga trebam kama,

Da oko njeg savijem se.

I kamu će ljepše biti

Bršljanovu a u hladu,

Dočim stablo već zeleno

Stradalo bi pod bršljanom.

     I naši su plodni brijezi

Do prekjuče blagom cvali,

A od juče glađu zriju;

To je sudba od vjekova

Sa kojom se oci naši

I borili i patili,

Al' podlegli nikad jošte,

I da ne bje borbe ote,

Možda već nas bilo ne bi.

Ne plašim se stoga ni ja

Siromaštva ni trpljenja,

U njemu sam odgojena

U njemu mi zalog sreće…

Ja sam Mirka stog izbrala,

Pa što rekli ili htjeli

Nas već nitko ne odijeli.''

Jelka stade, riječ doreče,

A Stojan se tmurna lica,

Da ne oda suzu s oka,

Primakao ka vratima.

Jelka njemu put zakrči:

     ''Kud se kriješ prijatelju?

Ne ljuti se i ne bježi!

Što osjećam to i kazah.

Harna sam ti, što si na me

Siroticu pogledao,

Al' neka ti nije žao,

Što nijesam mogla srcu

Da zakrčim pute, kojim

Slobodno je udarilo!

Nek ti nije žao, Stojo,

Što na ovaj način moram

I u ovo doba gluho

Da rješavam zagonetku,

Koju nam je postavio

I Stvoritelj i Priroda.

A da zalog neki imam,

Da u srcu prama meni

Ne sačinješ kake zloće,

Amo ruku i obreci,

U svatovima da ćeš mojim

Kum vjenčani meni biti!''

Bože mili, veljeg časa

I junačke borbe divne!

Zaigrala srca mlada,

Krv po žilama zašikala.

Svaki tešku borbu bije,

Zatomljuje rane ljute,

A iz borbe, čuda, svaki

Dobitnikom naprijed stupa,

Stisle su se do dvje desne,

A Mirko će da pečati:

Svojom desnom desne siječe.

     A kada je noćnim mukom

Sa nebesa velebnijeh,

A na dašku mjesečevu,

Blagoslova iskra sašla,

I stara se Kate digla,

Obrisala suzne oči

I društvance oslovila:

     ''Nije bura bič nebesa,

Koji kazni zloće ljute,

Već je ona nužda velja,

Da rastjera tmušu škodnu,

Da razgali nebo mutno,

S kojega će sjajna zraka

Naknaditi obilato

Svaku štetu i nezgodu.

I kad bura u srcima

Zaviori i zavitla,

Pa ako su čelik grudi

Iz njih samo vrca iskra

Značajeve što odaje;

Iskra, koja krijepi, vida,

Iskra, koja borbu kruni,

Iskra, koja i nebesa

Rastvoriti znade, iz njih

Blagoslova da izmami.

Vidjela sam časkom prije

Takvu iskru čudotvornu;

Vrcnula je put nebesa.

Nek vam, djeco, Nebo dade,

Sve što ja vam želim sade!''

     Razgovoru u takvome

Klizalo je noćno doba,

Kao da ga nešto tjera

I jačega i ljepšega,

Pa od družbe nitko nije

Ni spazio časomice,

Da već mjesec utonuo

U dubine noćne tame

I pustio proste pute

Mladoj zori, što naskoro

S istoči će da prošeta

I obaspe svojim blagom

Sve po zemlji paćenike…



Spjevao: Jakov Tomasović, Omiš  (Cetinski mlinar)

U Omišu, 1917. g.





Zov rodnih ognjišta, 2002. br.2 (15)

 

 

 

© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.