O Bože, zar si pozvao mene

tvoje usne moje rekoše ime,

svoju lađu sada ostavljam žalu

odsad idem kamo šalješ me ti…

 

( Krist na žalu, Karol Wojtyla - Papa Ivan Pavao II.)



PAPA IVAN PAVAO II. OTPUTOVAO JE U OČEV DOM

 

                               

Uvečer 2. travnja 2005. svoj je ovozemaljski život i svoje poslanje na svijetu tiho i spokojno završio Papa Ivan Pavao II.

Čovječanstvo je u tom trenutku ostalo bez velikoga čovjeka, mirotvorca, humaniste, duhovnoga oca i poglavara Katoličke crkve.

Teško je o tako velikom čovjeku našeg doba reći ono što nisu već rekli mnogi drugi, a opet sve što je rečeno tako je malo i nepotpuno.

Papa Wojtyla bio je čovjek koji je obilježio burne događaje s kraja 20. i početka 21. stoljeća.

U tim našim bremenitim vremenima bio je graditelj mira, bilo gdje na svijetu, makar daleko od naših očiju i  blizine, gdje god se događao sukob, Papa je pozivao na mir.

Bio je istinski graditelj vjerskog suživota na zemlji, mira i tolerancije među raznim religijama, svjestan da je pomirenje velikih religija važan čimbenik mira u svijetu.

Velik dio svoga vremena i djelovanja posvetio je putovanjima u kojima je neumorno propovijedao, te svjedočio mir i toleranciju među narodima, i onda kada je značajno bio narušenog fizičkog zdravlja, smatrao je da nijedna žrtva nije previsoka za taj uzvišeni cilj.

Iza sebe ima 104 apostolska putovanja, boravio je u preko 130 država svijeta na svim kontinentima, a mjereći daljinu njegovih putovanja može se reći da je 29 puta obišao kuglu zemaljsku. Gradio je duhovne mostove među razdvojenima i dalekima. Prozvan je papom putnikom.

Posebno mu je bilo stalo do pomirenja i zbližavanja među braćom kršćanima.

U više od dva i pol desetljeća svojeg pontifikata svijetu je i Katoličkoj crkvi ostavio brojne dokumente: enciklike, druga apostolska pisma, smjernice i pouke. Objavio je novi Katekizam Katoličke crkve i svojih pet knjiga. Bio je brižan pastir i marljiv Magister fidei (učitelj vjere).

Zalagao se za ujedinjenu Evropu, jedinstveni duhovni i politički prostor ravnopravnih naroda i zemalja. Često je molio da jače zasja svjetlo vjere, koje je iz Evrope prešlo na druge kontinente i prostore te pozivao da se naš stari kontinent vrati svojim izvornim kršćanskim korijenima.

Obraćao se je i propovijedao pojedincima, obiteljima, zajednicama i narodima, državama i čitavim kontinentima. Svoj vjernički puk diljem svijeta pozivao je na dublje življenje i svjedočenje vjere u jedinoga i svemogućega Boga, u Gospodina Isusa, Sina Božjega.

Radio je na izgrađivanju civilizacije ljubavi i mira, a odlučno se je protivio kulturi smrti koja je uhvatila maha u naše novije doba. Zalagao se je za dostojanstvo ljudske osobe, poglavito žena i malene djece. Jednako je vrednovao ljudski život od začeća pa sve do smrti, bio nesalomljiv protivnik abortusa i eutanazije. Govorio je i propovijedao o životu kao neprocjenjivu daru s Neba, čiji je gospodar samo Bog.

            Bio je veliki štovatelj Blažene Djevice Marije, veliko slovo M  bilo je dio njegova Papinskoga grba. Bio je uvjeren da ga je baš Djevica Marija svojim zagovorom i zaštitom spasila od smrti u atentatu koji je izvršen u samom Rimu 13. svibnja 1981.

Privlačio k sebi i okupljao oko sebe ljude, poglavito mlade, da ih usmjeri Kristu i spasonosnoj istini njegova evanđelja. Zračio je duhovnošću i spokojnošću pravednika na zemlji. Svojom karizmatičnom pojavom ulijevao je u srca ljudi blagost i mir. Posvjedočili su to mnogi koji su doživjeli radost bliskog susreta s njim.

Običnog «malog» čovjeka, na svijetu često zaboravljenog, zaokupljala je Papina jednostavnost i čovjekoljublje. Progovarao je srcem pa su njegove poruke trajno ulazile u srca mnogih ljudi. 

Bio je istinski prijatelj svih naroda, a pokazao je u raznim prigodama i na razne načine da na poseban način ljubi naš katolički hrvatski narod. S radošću se i zahvalnošću sjećamo svih triju njegovih povijesnih pohoda našoj domovini. Mnogima će od nas u trajnom sjećanju ostati susreti s njim u Zagrebu, Splitu, Solinu, Dubrovniku, Zadru, duboko doživljeni i stoga nezaboravni.

Povodom proslave Branimirove godine kao 1100. obljetnice svečane potvrde vjernosti hrvatskog naroda Petrovoj stolici, obilježene 1979. godine u Rimu nad grobom sv. Petra, papa je Ivan Pavao II. rekao hrvatskim hodočasnicima:

 
   Papa vas voli,

   Papa vas grli i prima,

   Papa vas blagoslivlja!  Amen!

                                              

U posebno će nam živom sjećanju ostati susret zahvale Svetom Ocu koji se zbio početkom listopada prošle 2004. godine, kad je u Rim  hodočastilo preko 1700 vjernika iz gotovo svih župa naše Splitsko-makarske nadbiskupije, susret tako dojmljiv i blizak, susret pastira i njegove žive Crkve vjekovima vjerno odane Petrovoj stolici. Iako već nemoćna glasa i vidno umorna tijela, želio je još jednom pokazati koliko ljubi svoj dragi hrvatski narod iz Dujmove nadbiskupije.

U takvim trenucima teško nas je mogla mimoići pokoja suza … kao i sada kad znamo da taj veliki čovjek više ne može biti na zemaljski način s nama, ali u svemu tom gubitku dragog nam Oca i istinskog prijatelja budimo sretni i Bogu zahvalni što smo bar dio postojanja na ovom prolaznom svijetu dijelili s njime.

Pamtiti ćemo toga dobroga čovjeka i velikoga papu. Otišao je pred nama u vječnu domovinu, na svoj posljednji put, u susret Kristu  kojemu je cijeloga svog života služio. Neka mu blizina Svevišnjeg bude nagrada za sve njegovo veliko dobro kojega je na ovom svijetu posijao.

Duh Sveti koji nevidljivo vodi Crkvu na zemlji podario nam je Papu svjetla i mira – Ivana Pavla II. Opraštajući se s njim molili smo da nam taj isti Duh Sveti providi novoga pastira i hrabrog kormilara postojane Petrove lađe, koji će je hrabro dalje voditi olujnim morem našega vremena.

 

 

ZVIJEZDE NAD TIBEROM

 

( Stihovi Ivana Goluba u povodu posjeta pape Ivana Pavla II. Papinskomu hrvatskomu zavodu sv. Jeronima u Rimu, u listopadu 1989. godine )

 

 Motrio sam ruke i štap,

 zapravo štap

 što postao je križ.

 Upirao si o nj sebe

 i stavljao ga preda se.

 

 Dok smo pjevali

 «Lijepa naša domovino»,

 slušao si čas,

 a onda su Tvoje šaptale usne,

 slutim za koga molitvu.

 

 Govorio si o putu dugu

  i o želji da pohodiš zemlju nedaleku.

 

 Danas mi valja biti u kući tvojoj

- rekao je Isus u Tebi

 i dohrlio preko obale k nama;

 blagovao si večeru s prijateljima

 i nisi krio da nas voliš.

 

 Znao sam da zalaziš u mnoštvo,

 a večeras znam da voliš prisan dom.

 Slušao sam da se javljaš na gori,

 a večeras Te vidjeh u Betaniji.

 Vjerniče bez premca,

 Pjesniče s križem!

 

 Ostavio si sunčan trag

 makar je bila noć.

 A s one si sad strane obale

 i slušaš li Ti još naše pjesme

 kao mi tvoje riječi?

 

 Bol je urezana u Tvoje lice

 i drhtaj taknuo tijelo.

 Daleki vjetrovi tresli su Tobom,

 o ne, ne trsku, već hrast.

 Uhvatio si drvo križa kao štap

 prislonio na čelo raspelo.

 

 Bio bi još s nama,

 makar je bila noć.

 Dok reče učenik:

 «Učitelju, vrijeme je».

 I ti si poslušao.

 

 I otpjevav pjesme zahvalne

 otišao si na drugu obalu.

 Gledale Te, virile Te, pratile Te

 zvijezde nad Tiberom.

 

 Sklopio li si oči

 s onu stranu Tibera

 ili gore svijetla

 u dva okna ona?

 Svejedno, gôre

 zvijezde nad Tiberom.

 

 
(preuzeto iz : Cetinska kronika, Omiš, travanj 2005, br.12)


 

 

Zov rodnih ognjišta, 2005. br.1 (20)

© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.