(Kučiće, 192l. – Split, 17. 1. 2006.)

 

            Od onih koji su surađivali svojim sastavima, proznim ili pjesmama, u našemu župnomu listu, običavamo se oprostiti napose, pa makar i samo s nekoliko redaka.

Pokojna je Ivka Vukasović ud. Filipa bila tijekom više godina takva vjerna suradnica. Odavno smo svi znali za njezinu glazbenu nadarenost, izvrstan sluh, jak i čist glas, što nije oslabilo ni u njezinim starijim godinama. Osobito smo je rado slušali kad bi zapjevala u duetu sa svojim i našim don Mladenom. Međutim, ugodno nas je iznenadila «postarost» svojim vrlo skladnim i sadržajnim pjesmama objavljenim u Zovu.

Bila je u svoje doba moderna seoska žena. Sve je držala čisto i uredno: kuću, muža, djecu, ali kako je bila osjetljiva zdravlja, nije toliko koliko druge ondašnje žene mogla i stizala raditi u polju. Kad bi sadašnje mlade žene, a i muškarci, u nas i u drugim selima, i toliko radili u polju koliko je ona radila, ne bi bilo toliko korova, čak i šume, po plodnim poljima! Tijekom prošlih tridesetak godina život se u nas nevjerojatno mnogo promijenio, što na bolje, što na gore, što u skladu s prirodom, a što i protiv nje, a s tim i shvaćanja. Ondašnje «javno seosko mišljenje» bilo je drugačije, nerijetko i krivo. Polje je moralo biti na prvomu mjestu, a rad u kući i oko kuće nije se u javnosti puno cijenio.

Ivki i njezinu pokojnom mužu Filipu, u isto vrijeme marnom težaku i radniku (umro g. 1990.), bila su na osobitu čast njihova djeca, koja su se uvijek isticala i urednošću i, što je mnogo važnije, čestitim ponašanjem, poštivanjem starijih, pa i radišnošću. Vjenčani u jeku II. svjetskoga rata g. 1942. (prvi svatovi kojih se potpisani sjeća) dali su na svijet šestero djece, a odgojili petero (Stipica je umro kao malo dijete). Starija djeca Ante i Ruže rano su napustili obiteljsko gnijezdo te otišli k svojim stričevima, davno naseljenim na krajnjemu jugu Američkoga kontinenta (Filip je najmlađe dijete iz brojne obitelji Ante Vukasovića). Poslije su i ostala djeca pošla u svijet, osim najmlađega Mladena, koji se je kao odrastao mladić odlučio za svećeničko zvanje. Njegovi se roditelji nisu tomu protivili, iako je davao sve izglede za vrijednog nasljednika u kući, polju i na poslu, pa i u crkvi, gdje je predvodio pjevače svirajući na harmoniju, a njima je trebao oslonac za stare dane. Svejedno su vijest o tomu daru osobitoga Božjega poziva jednomu od njihove djece s veseljem primili. Pokazalo se poslije da se nisu prevarili. Bog se u velikodušnosti dokazanoj sa strane svojih vjernika ne da nadmašiti. Mladen je Ivki i Pili bio te do zadnjega ostao čvrst oslonac. Tim ne mislimo umanjiti poštivanje koje su oni dvoje imali od druge svoje djece. Ta su im znala i htjela na razne načine izraziti svoju ljubav i zahvalnost. Tako su, npr., Pile i Ivka letjeli u goste i onima najudaljenijim, na drugu stranu svijeta, a i ta su njihova djeca dolazila k njima u posjet ne žaleći ni truda, ni troška. Međutim, prostorna udaljenost ipak je neumoljiva. U srcima roditelja i djece ostavlja rane, nezacjelive. Što ćemo, kad su moderna vremena takva, da nas više nego nekoć već za života razdvajaju.

Kad je riječ o pokojnoj Ivki, još se jedno ne smije zaboraviti: njezino poštivanje povremenih posjetilaca siromaha, koji su nekoć stizali pred njezinu i druge seoske kuće s raznih strana pritisnuti različitim nevoljama. Bila je 14. i najmlađe dijete svojih roditelja, Tome Tomasovića i Mare rod. Ujević, pa je u tako brojnoj obitelji zarana osjetila što je oskudica. Nekad su ti siromašni namjernici bili dosadni i teški, učestalo se pojavljivali na istim vratima, a nije se baš imalo od čega davati. Ipak se je davalo, naši bi stari rekli: «na put Božji». Ti se siromasi nisu slučajno češće navraćali u Pilin i Ivkin dvor. Jedini razlog nije bio to što im je kuća bila na putu, prva s istočne strane našega sela. Oni su tu mogli uvijek računati na lijep prijem, dobru riječ, zimi na grijanje uz komin, na tjelesnu okrepu i kakav, makar i sitan, dar, a i na koliko toliko prikladno noćenje. Nekoć u Kučićima dobro poznata sirota lutalica Ive zvana Rutavica u tom nije bila jedina, iako je po svoj prilici u svoje doba bila najčešći takav Ivkin gost. Bog im svima dao svoj pokoj, a ovom prigodom, dakako, vječni pokoj posebno molimo za Ivku. Sigurni smo da će ta molitva biti primljena, jer Isus je svoja obećanja napose dao velikodušnima prema siromasima i prema svim patnicima.

Stoga ovaj spomen završavamo opetujući: Bog se u velikodušnosti ne da od nikoga nadmašiti. Svima takvima on je sam, kako kaže Sv. Pismo,  nagrada veoma velika.

 


 Napomena: Opširniji nekrolog o pok. Ivki vidi u Glasu koncila 45 (2006.) br. 6. (1650) od 5. veljače 2006., str. 33.

 

 


 

Zov rodnih ognjišta, 2006. br.1 (22)

 

 




© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.