Pučka tradicija vezana za određena zbivanja ili pak obilježavanja datuma tijekom godine, kako onih svjetovne, još više onih vjerske prirode, odavno je napuštena i zaboravljena. Ovdje pokušavam u ovom kratkom tekstu prenijeti tek jedan detalj iz bogatstva pučkih tradicija koje su prožimale ove prostore, dakako, u sadržaju kakav je onodobno nama predan. Mi smo tu spoznaju preuzeli od osoba koje su uživo svjedočile toj pa i drugim raznim tradicijama. U ovom slučaju govorimo o nekadašnjem običaju povodom pokladne večere.

Priča nam, naime, kaže da se za poklade - a toga se i sami sjećamo - nastojalo u svakom domaćinstvu pripraviti bogatiju večeru nego što je to bilo drugih dana. Bogatija večera značila je da pored zelja bude i nešto više mesa, uglavnom sušenog. Međutim, to su bile godine neimaštine, pa se racionalno trošilo, pogotovo kad je hrana u pitanju. Stoga, ono što bi preostalo iza objeda, ne bi se bacalo, već bi se na prikladan način čuvalo za drugi dan. Tako se postupalo i nakon pokladne večere.

Stopanica bi za pokladnu večeru u bronzin stavljala nešto izdašniju količinu, uglavnom suhog mesa, svinjetine, koštradine ili pak suhe govedine. Meso se najčešće kuhalo sa zeljem - rašćikom, glavati kupusom ili pak divljom mrkvom i drugim paričem. Za večeru se okupljala cijela obitelj i jelo se do sita, jer već sutradan je čista srijeda i počinje korizmeni post.

Kuhano sušeno meso koje bi preostalo nakon pokladne večere, spremalo bi se na pogodan način i ostavljalo za Uskrs ujutro. Naime, na Uskrs ujutro, nakon što se odvežu zvona i održi vjerski obred, ukućani bi nakon povratka iz crkve, najprije uzeli blagoslovljeno jaje, a potom bi blagovali ono što je ostavljeno nakon pokladne večere. Hrana, u ovom slučaju, sušeno meso - čuvalo se u drvenoj posudi koja se zvala "tas" i to četrdeset dana, a pošto se radilo o sušenom mesu, hrana je ostala jestiva i vrlo ukusna. Frižidera tada nije bilo.

U djetinjstvu smo imali prilike vidjeti kako izgleda tas. Šteta što nije sačuvan ni jedan primjerak. Tas opisujemo kao drvenu posudu u obliku sploštene kugle, zapremnine 5-6 litara, koja se je sastojala od dva dijela - svaki izdubljen u drvu s tim što je donji dio (posuda) bio dublji, dok je gornji dio (poklopac) bio nešto plići. Na rubu gdje se dodiruju gornji i donji dio nalazila se je mala britvela, koja je povezivala ta dva dijela i omogućavala da tas funkcionira kao posuda s priključenim poklopcem.

Nasuprot britvele, na prednjoj strani, nalazila se mala brava s krakunom, tako da se na taj način poklopac s druge strane povezivao s donjim dijelom posude, što je u tom slučaju tvorilo zatvorenu posudu kao jedinstvenu cjelinu. Na vrhu poklopca bila je ugrađena metalna okrugla karika za koju se tas mogao nositi ili pak vješati za čavao ispod grede. Pošto je bio izrađen od drva, zapravo izdubljen od dva komada drva, tas je bio za tadašnje prilike prikladan za držanje nekih namirnica koje nisu podložne brzom kvarenu, na primjer kuhano suho meso, soljene masline, sir i sl. Takvu posudu uglavnom se držalo u konobi - gdje je temperatura niža i ujednačena - i to tako da bi je se vješalo ispod grede.

Eto, u takvu posudu spremalo se ono što bi preostalo iza pokladne večere - uglavnom kuhano sušeno meso, jer svježe meso ne bi se moglo održati više dana. Tas kao posuda služio je koliko u svakodnevnom životu, toliko i u drugim tradicionalnim prilikama, pa tako i kod završetka žetve i jamatve. Stopanica bi dan prije nego će se završiti žetva skuhala uglavnom suho meso te bi ga, nakon što se ono ohladilo, stavljala u tas, da bi sutradan imala gotovo jelo. Po završetku žetve svi žeteoci, koji su tih dana pomagali stopanici požnjeti žito, došli bi kod nje na objed, a ona je tada slovila kao kućedomaćica.

Slično je bilo i kad se završavala berba grožđa, kada bi glava kuće - kućedomaćin - pozvao sve berače u svoju kuću na objed.

Imali smo prilike nekada davno vidjeti kako se u tas stavljaju posoljene masline, da bi ga se također ostavljalo u konobi ispod grede. Tako bi soljene masline bile pri ruci domaćinu, koji bi, kad bi navratio u konobu, uzeo šaku soljenih maslina, a u poluoku utažio "dva prsta" vina, nakon čega su mu cijeli svijet, i još dva sela, izgledali ljepše i pitomije.


 

1) stopanica -  domaćica

2) paruč - jestivo divlje zelje koje se "paralo" - kopalo mašklinićem

3) tas - turska posuda (drvena), poslužavnik

4) poluka - bukara, drvena posuda s ručicom od pola oke (oka - mjera za zapremninu 1,5 lit. ili težine 1,282 kg)


 

Miro C.


 

Zov rodnih ognjišta, 2007. br.2 (25)

© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.