Osmanlijska sila poharala je mnoge zemlje, krajeve i gradove šireći svoju vlast iz Male Azije i s balkanskog istoka sve do naših primorskih strana. Turci su tako gotovo dvjesto godina gospodarili i dijelom hrvatske obale.

 

Od granice male Dubrovačke Republike do rječice Žrnovnice njihovo je bilo sve osim gradića Omiša, staroga gusarskog gnjezda tada u mletačkoj vlasti. Taj su gradić štitile njegove zidine, tvrđava Starigrad na visokoj litici iznad Borka, malo pribježište u kanjonu rijeke Cetine ispod litica u livadama i pomoćna tvrđava zvana Viseć iznad Radmanovih mlinica.

Turci su zauzeli i dugo držali tvrđave Dvare, Avalu i Poletnicu razmještene na grebenu koji spaja planinu Biokovo s dubokom usjeklinom u kojoj je nekoć hučio visoki vodopad Gubavica.

 

            U malom selu Kučiće, smještenom na putu koji povezuje Omiš i Zadvarje, i to baš na sredini između spomenuta dva niza čvrstih uporišta mletačkih i turskih, nije bilo lako opstati. Stoga i nije ništa čudno da su se u njemu održala samo dva starosjedilačka plemena Srdanovići i Vukasovići. Najteže je bilo u drugoj polovici 15. st., kad su osmanlijske čete, prije nego su uspostavile sultanovu vlast u našemu kraju, nemilice pljačkale, pustošile, palile i ubijale.

 

Tko je tada opstao poslije je već mogao nekako preživjeti. Nove velike nevolje nastale bi, kad bi izbio koji od tursko-mletačkih ratova. Tada su se Kučićani skupa s Primorcima iz susjednih sela dizali protiv turske vlasti u nadi da će se napokon dokopati slobode. Takvi su pokušaji sve do potkonac 17. stoljeća bili neuspješni. Nakon njih su sva ta sela za neko vrijeme ostajala pusta, jer su se bjesni osmanlije strašno osvećivale.

 

            U ratno doba i nakon takvih osvetničkih pohoda Kučićani, starosjedioci i novodoseljeni, morali su se bojati novih iznenadnih prepada te neprestano biti na oprezu. Zacijelo su od svojih stada s Okladnice, Velike i Male Busije, odakle se kao na dlanu vide pristupi s Dvara prema selu, neprestano motrili, ne spušta li se vojska. Čim bi opazili kakvu manju skupinu, javljalo se u selu, kako bi se moglo organizirati neku zasjedu, ili - ako ništa drugo - navrijeme pobjeći u planinu, preko nje do mora i na otoke, ili unutar omiških zidina. Ako se činilo da opasnost nije baš tako velika, organizirali bi zasjede i obranu braneći pristup selu.

 

            Ta su se zbivanja ostavila trag u nekim narodnim pjesmama i legendama koje smo nekoć u svom djetinjstvu sjedeći oko komina u dugim jesenskim i zimskim večerima slušali pjevati uz gusle ili pripovjedati od starijih.

  

Omerovica

  

            Manja naoružana četa bjesnih turaka približavala se selu. Svi muškarci sposobni za obranu bili su raspoređeni na prilazima selu, da ih tu zaustave i prisile na uzmak. Prije napuštanja svojih kuća poučili su žene i malo odrasliju djecu, kako će se ponašati, ako turski vojnici ipak provale u selo, obraniti se ili sakriti.

 

            Neka mlada žena začuje izdaleka topot bjesnih turskih konja. Brže bolje zapriječi gredom vrata pa se popne do uskog prozorčića i gleda. Kad, evo ti ih već oko kuća! Pobjeći se više ne može. Nema druge nego nabiti pušku kremenjaču i dočekati ih. U to se smračilo. Nakon nekog vremena počeli oni tući po njezinim vratima. Što sad?!

Stisne srce koje se uzlupalo, prisloni pušku u za to predviđenu rupu pokraj vrata i prižeže. Začu se pucanj, a zatim među turskim vojnicima nasta metež. Lupanje je prestalo, a domalo se sve stišalo.

 

            San joj zbog straha i zabrinutosti nije cijele noći došao na oči. Kad se svanulo, bolje osluškuje. Ništa se ne čuje. Pogleda kroz prozorčić. Ništa se ne vidi. Odvaži se zatim pa otvori vrata. Imala je što vidjeti. Pred vratima leži mrtav krupni turski vojnik.

            Kad je opasnost prestala, vratili se svi u selo. Neki prepoznali mrtvog Omera, nekoć opasnog ratnika. Gdje ga pokopati? Dogovorili se, da je najbolje baciti njegovo mrtvo tijelo u nedaleku jamu bezdanku. Ako osmanlije opet provale, ne će mu naći grob pa će se manje osvećivati. Tako i učinili. Navodno se ta jama na Kunjaku po njemu i danas zove Omerovica.

  

Okladnica

  

            Na samom bilu proplanka koji se pruža od sviniških Orlina do Komarevca i slimenskog Ržišća pitoma je udolina, uska ali s dubokom naslagom plodne zemlje i vrelima pitke vode. Baš samo bilo te udoline i njezin istočni prijevoj zove se Okladnica.

Okolni proplanci i šumarci omogućavali su dobru ispašu kozama i ovcama. Zahvaljujući velikim stadima koja bi tu ljeti plandovala obradivi se dio moglo dobro gnjojiti, a vlage dosta pa urod nije propadao od suše. Malo poviše čudna špilja zvana Livčina.

Duboka, a sa svojim prirodnim glatkim svodom i ravnim podom, prikrivenim ulazom baš kao stvorena od pradavnih vremena za stanovanje ljudi. Još i danas se u nju sklone planinari za slučajnog nevremena ili podnevne žege, ispeku nešto na gradelima, napiju se vode iz nedalekog izvora (jedan je čak iznad nje na visini od gotovo 700 metara nad morem!).

 

            Pripovjedalo se, da je taj neobični položaj služio za pribježište u vrijeme turskih navala. Turci su mogli gore stići i jahajući na konjima, ali to im nije bilo uputno. Morali su uspinjući se uz laganu ali stalnu strminu prolaziti uskim i šumovitim klancima između dvaju planinskih visova. Jednom su zadvarski turci, tvrdi legenda, odlučili s većom četom doći do toga visokog zbjega računajući da će ugrabiti dosta blaga. Međutim, to je brzo dojavljeno izbjeglima na Okladnicu.

 

 

Da zavaraju moguće napadače, oni privezali više stotina voštanica kozama za rogove pa po noći lagano potjerali staro niz dolinu prema Komarevcu. Gledala taj čudan prizor straža u tvrđavi Dvare. Pozvala dizdara.

On gleda, pa će: "Kad ih je toliko sa svijećama, koliko ih je tek bez njih u tom klancu! Bolje ih pustiti na miru."

  

Legenda o "Herceg Stipanu"

 

 U niz odjeka tih davnih neprilika spada i naša verzija legende o hercegu Stjepanu.

 Blizu sadašnje ceste koja vijugajući kanjonom rijeke Cetine podno visokih litica od Kučića, Svinišća i Podašpilja vodi prema Omišu nalazi se čudna utvrda ili pribježište do kojega se teško, gotovo nemoguće, popeti. To je zapravo prostrana udubina u planinskom masivu. Veliki otvor okrenut prema kanjonu dobrim je dijelom zatvoren čvrsto građenim zidom pri kojemu je s nutarnje strane prigrađena omanja cisterna za vodu.

 

Nema dvojbe da je služila kao važan dio obrambenog sustava gradića Omiša. Odatle se sa sigurnog mjesta moglo bdjeti nad dolinom. Ako bi skupina neprijateljske vojske uspjela prodrijeti mimo istočniju tvrđavu Viseć pa se dolinom približavati Omišu na samih nekoliko kilometara, odatle ju se moglo iznenada napasti i zaustaviti, čak obarajući niz strminu veliko kamenje. Tko zna, koliko je to obrambeno uporište staro?

Možda starije od Viseća, staro koliko i davni ilirski i rimski Omiš koji se u tim vremenima, naravno, drugačije zvao.

 

Legenda hoće da ga je neki turski vojskovođa, shvaćajući kako onemogućuje njegovih četa prema gradu Omišu ( Ako bi i prodrli dalje, neprijatelj bi im ostao iza leđa), odlučio napokon pod svaku cijenu opsadom oteti hercegu Stipanu. Ta je opsada navodno potrajala mjesecima. Branitelji su svremenom potrošili sve zalihe. Još im je bio ostao samo jedan veliki sir. Stavili su ga na kamen pa zamahnuli sjekirom, da ga presječu napola, a on odvrcio od kamena pa niz strminu među tursku vojsku.

Tada turski zapovjednik reče: "Zaludu ovdje stojimo, kad se on tolikim sirevima razbacuje i nas sirom gađa. Hajdemo otkud smo i došli." 

Druga verzija ove legende hoće, da je herceg Stjepan, pritisnut opsadom, ipak morao napustiti to pribježište, ali da je prije toga konju okrenuo naopako potkove pa pobjegao kroz Dinaru.

  

Jozo Kovačić Inin

 

 

Zov rodnih ognjišta, 1998. br.2 (7)

JSN Epic is designed by JoomlaShine.com