PRAPOVIJESNO DOBA: PREGLED LITERATURE – PEĆINSKI LOKALITETI -GRADINE

U proteklom je broju Zova bilo riječi o staroj komunikaciji koja je povezivala obalu Makarskog primorja s prostorom omiško-rogozničkog zaleđa, odnosno sela Slime-Kučiće- Svinišće.[1] Značenje ove pješačke staze moguće je predočiti činjenicom i o suvremenom povezivanju obale i unutrašnjosti upravo na prijevoju Dubci, ujedno i raskrižja puteva od najranije povijesti do danas. Dubci su i danas najlakši prijelaz iz unutrašnjosti na obalu duž visokog planinskog reljefa između tokova dvaju rijeka, Cetine i Neretve na istoku. Još u davnoj prošlosti, u stoljećima prije rođenja Kristova, ovaj je prijevoj predstavljao rubni istočni okvir dosta aktivnog životnog prostora kojemu je položaj sela Kučiće bilo njegovo središte. Isto vrijedi i u odnosu prema zapadnoj strani, sviniškom i podašpiljiskom teritoriju, s prilazima preko Borka podno omiške Dinare ili komunikacije koja je silazila kroz Dovnicu na Cetinu. Danas ove vizure doživljavamo tek vizualnim dojmovima s neke od kučićkih uzvisina, a nekada su imale ulogu od značaja za cjelokupnu društvenu zajednicu. Ove kučićke uzvisine, ili glavice, najuočljivije su točke današnjeg pejzaža sela, a ujedno i najistaknutije u samom arheološkom i povijesnom značenju. Na njima, i podno njih, uočljiv je kontinuitet života od II. tisućljeća prije Krista sve do naših dana, u konačnici definiran i razmještajem zaseoka živućih kučićkih plemena. Njegov tijek arheološki je i danas predočiv i materijalno dokaziv, međutim ovdje se život organiziranije odvijao i dosta ranije od tog razdoblja. Stoga prije nego što iznesem zapažanja s arheoloških rekognosciranja i obilazaka prostora sela Slimena, Kučića i Svinišća, dijelom i obalnog prostora od Dubaca prema Rogoznici, osvrnuo bih se na prethodne nalaze s ovog prostora. Putem njih, i važnim napomenama u literaturi, upozoreni smo na obitavanje čovjeka na ovom prostoru još u vrijeme dosta ranijih faza prapovijesti.

Pojedinačni nalazi iz XIX. st. pripisani neolitičkom (6000.-3300. g. pr. Kr.) i kasnijim razdobljima prapovijesti

Počeci ozbiljnijeg i ustrajnijeg bavljenja prapovijesnim razdobljem u Dalmaciji neraskidivo je vezano za arheologa i rodoljuba, svećenika don Šime Ljubića. Njemu zahvaljujemo i prvi spomen sela Kučiće u literaturi arheološkog značaja. Ljubić u svom nezaobilaznom, i za ono vrijeme iznenađujuće studioznom radu “Prva odkrića iz kamenite dobe u Dalmaciji” 1881. g., navodi i “Kučišće (!) iznad Omiša kao mjesto gdje je 1875. g. “prigodom obzidanja ondješnjega groblja” pronađena “sjekirica iz zelenkasta senita”(vel. 4 x 2 cm; T.I/1).[2] Na istom mjestu, potom, piše i o drugom kamenom nalazu iz Kučića, ulomku sjekire od pješćanca (promjera 6,5 - 8,3 cm; T.I/2), kako Ljubić pretpostavlja. Ne spominje se položaj gdje je pronađen ovaj drugi nalaz 1879. g. Oba predmeta dospjela su do don Frane Bulića, još jednog zaslužnog arheologa, koji ih nedugo potom dariva splitskom arheološkom muzeju. Nama od posebnog značaja ostaje i Ljubićevo upozorenje kako je raniji nalaz sjekirice Buliću darovao Kučićanin, profesor don Marko Topić (1845-1913).Objava kučićkih nalaza popraćena je i crtežima, dosta solidnim i za današnje vrijeme. Svakako, Ljubić kučićke nalaze datira. Sjekiricu s kučićkog “čimatorija” u neolitik (mlađe kameno doba), što je vremenski okvir od oko 6000. g. pr. Kr. do oko 3300. g. pr. Kr., dok drugom ulomku (vjerojatno) sjekirice od pješčanika dozvoljava dosta raniju izradu, približno u vrijeme od 25000.g. do 15000. g. prije Krista.[3]

No, dvije kučićke sjekirice stvaraju određene nedoumice. Naime, u isto vrijeme kada Š. Ljubić piše svoj rad, u kojem objavljuje i ove nalaze, i F. Bulić 1880. g. u zadarskom “Narodnom listu” spominje nalaz jedne kamene sjekirice od istog kamena (senita), nađene u Kučićima i poklonjene od strane prof. Marka Topića.[4] U čemu bi doista mogao biti problem? Recimo odmah kako se ovdje ne mora raditi o još jednoj sjekirici nađenoj u Kučićima, premda Bulić piše kako je ova nađena 1878. g. Vrlo je simptomatično, naime, kako je sjekira za koju Ljubić piše da je nađena 1875. g. izrađena od istog kamena (senita) i uz to, što je indikativnije, gotovo istih dimenzija (4 x 2,8 cm) kao i ova za koju se piše da je nađena par godina kasnije (4 x 3 cm). Po svemu sudeći riječ je o istoj sjekirici budući se i u inventarskoj knjizi splitskog muzeja sjekirici nađenoj u Kučićima zavodi 1875. g. kao vrijeme nalaza i dimenzija koju (pod kasnijom godinom nalaza) u objavi spominje Bulić (4 x 3 cm).[5] Ne bi bilo ništa neobično da se je u premjeravanju sitnog i neravnog predmeta potkrala greška u svega dva milimetra, kao što se je omaškom (najvjerojatnije Bulićeva) navela 1878. g., umjesto 1875. g.. 

Vratimo se načas i na gore spomenuti ulomak (pretpostavlja se) sjekire od pješčanika kojega je Š. Ljubić u spomenutom radu objavio kao kučićki, nađen 1879. i , uz ogradu, datirao u vrijeme približno od 25000. g. do 15000. g. prije Krista. Naime, za ovaj predmet F. Bulić piše kako je nađen “po svoj prilici” u “Brstilovoj špilji, uz rieku Cetinu, u selu Kučišćim (!) Omiške obćine”.[6] Recimo odmah: Bulić to veli na istom mjestu prilikom objave još jedne neolitičke kamene sjekirice (vel. 0,8 x 0,5 cm; T.I/3) nađene, kako kaže, u spomenutoj pećini, a koju je – treba li to iznenaditi?- također dobio na poklon od prof. Marka Topića. Zaslužni Kučićanin naglašava svom prijatelju F. Buliću kako je njemu poklonjena sjekirica nađena u vrijeme dok je bio još djetetom, a i da je u istoj Brstilovoj špilji nađeno još sličnih predmeta.

Bulićevu sumnju glede mjesta nalaza spomenutog ulomka (vjerojatno sjekirice) od pješćanika nije zahvalno razmatrati. Tek je valja uzeti kao opravdanu imajući u vidu kako mu je poznata brojnost predmeta ranije nađenih u Brstilovoj špilji. Jednu nedoumicu ipak možemo otkloniti. Naime, Brstilova špilja ne nalazi se u Kučićima već u susjednim Svinišćima, i ne uz rijeku Cetinu, već nedaleko zaseoka Brstile[7]. Nije teško prepoznati razloge nastale zabune kojom se Brstilova špilja smješta u Kučiće, a ne u Svinišće (Brstile). Nju bismo trebali sagledati kao normalnu okolnost u vrijeme druge pol. XIX. st. i tadašnjeg zanosa bavljenjem prapovijesnom arheologijom, kada netočan smještaj jednog lokaliteta na prostor susjednog sela nije izgledao odveć presudan u sklopu objave pojedinih nalaza. Uostalom, Buliću je Kučiće moralo biti poznatije od samih Svinišća upravo samim podrijetlom njegovog prijatelja i darovatelja prof., don Marka Topića. Znači li to da je i nalaz sjekirice s kučićkog groblja 1875. također upitan u pogledu mjesta nalaza, odnosno da bi se možda radilo o sviniškom groblju? Siguran odgovor pružio bi kakav arhivski podatak o spomenutim radovima na “obzidavanju” groblja te godine, bilo to na kučićkom Sv. Luki ili na sviniškom Brusu.[8] Stoga, zaključimo: jedno je posve sigurno, a odnosi se na konkretno spomenutu Brstilovu špilju u sviniškim Brstilima kao mjesta gdje su tijekom XIX. stoljeća pronađene neolitičke kamene sjekirice. Neovisno o tome je li spomen Kučića baš redovito značio zamjenu za Svinišće, u Kučićima treba predpostaviti život u neolitičkom (ili ranijem) razdoblju. Kučićko bogato i plodno zemljište, uz obilje izvora i rijeku Cetinu, gotovo garantiraju nesmetan razvoj neolitičke kulture. Pak, sama sjekirica, neovisno je li nađena na groblju Sv. Luke, ne govori puno više činjenice same po sebi, jer se je kao sitan predmet lako prenosio i mogao biti izgubljen ili ostavljen od strane slučajnog prolaznika (možda i čovjeka koji je prije nekih 8 do 6 tisuća godina obitavao na prostoru susjednog Svinišća. Dakako, isto kao što je mogla pripadati stanovniku jednog (za sada neutvrđenog) neolitičkog naselja na prostoru današnjih Kučića. Ona je, uz druge nalaze, dokaz čovjekovog obitavanja na našem sviniškom i kučićkom prostoru u davno doba. Istraživanje pećina u ovom kraju, primjerice Burine jame u Kučićima ili Brstilove u sviniškim Brstilima, konkretno bi usmjerilo našu pažnju na cjelovite slike i predodžbe o materijalnoj kulturi koju je stvorio.

Primijetimo sa zadovoljstvom da je i kučićanin prof. Marko Topić imao udjela u stvaranju saznanja o razmatranim nalazima iz davne prošlosti. Privremeno ih sakupljajući očito ih je spasio od nestanka i uništenja, a poklonivši ih don Frani Buliću prijateljstvo je s velikim arheologom uzmoglo i razvoju arheološke znanosti.

Arheološka literatura upozorava na još dva predmeta koji se vezuju za Kučiće. I oni su bez podataka o mjestu ili okolnostima nalaza, kao i veličini. Radi se o željeznom nožu, nabavljenom za splitski Arheološki muzej još 1892. g,,[9] te brončanoj dvostrukoj ukosnici, prispjeloj u isti muzej 1901. g., poklonom još jednog Kučićanina, don Grge Topića.[10] Nož bi se mogao datirati (ukoliko je doista prapovijesni) u širi vremenski okvir željeznog doba (od oko 850. g. do približno rođenja Kristova), dok je tip dvostruke igle za kosu karakterističan za vrijeme između 500. i 300. g. pr. Kr.

Na kraju ovog pregleda o najranijim kučičkim i sviniškim nalazima trebalo bi nešto reći o samom karakteru interesa kakav je vladao u ranim počecima arheološke znanosti, a u vezi je i s netom iznijetim osvrtom. Neovisno radi li se o prapovijesnoj, antičkoj ili srednjovjekovnoj arheologiji, nalazi koji su bili predmetom stručnih objava i prikupljanja najčešće su kameni spomenici ili metalni predmeti. Natpisi u kamenu i novci, kao i reprezentativnije metalno i kameno oružje i oruđe, značajem ili izgledom, dugo su vremena bili gotovo isključivim predmetom arheoloških zanimanja. Vidjelo se da su i naše sjekirice izrađene od kamena, odnosno i predmeti od bronce i željeza. Što je s ulomcima zemljanog posuđa, keramikom? Ona se učestalo izrađivala počev od neolitičkog doba, od oko 6000. g. pr. Kr., i morala je pratiti nalaze kamenih izrađevina barem u Brstilovoj špilji. Nije teško pružiti odgovor na postavljeno pitanje. Dugo se vremena ulomcima keramičkog posuđa, ma kako god bili oblikovani ili bogato ukrašeni, nije posvećivala pažnja. Ova okolnost objašnjava činjenicu što se niti u radovima s podacima iz arheološke problematike kučićko-sviniškog prostora nigdje ne navodi nekakav nalaz ulomka keramičkog posuđa. Svojevrsna je ironija u tome što su se kasnije upravo ulomci keramike, nerijetko, kudikamo preciznije datirali od izjednačenih oblika sjekirica kakve smo ovdje spominjali. Dakako, ukoliko je takva metoda jedino preostala kao u slučajevima gdje je izostao jasan kontekst ili okolnost samog nalaza, odnosno ako su se isti ulomci pokazali (ukrasom; oblikom) zahvalnim za određivanje nešto preciznije kronologije. Smatram, kako je ova napomena bila nužna budući će se ovdje češće spominjati ulomci keramike.

 

Pećinski lokaliteti na području sela Slime, Kučiće, Svinišće [11]

S izuzetkom Brstilove jame – i u kasnijem opisnom pregledu služim se terminom jama zbog njegovog isključivog pojavljivanja u ovom kraju - u arheološkoj literaturi nema podataka, i uopće spomena o pećinama na ovom području. Idući od prijevoja Dubci na prema Svinišćima na zapadu, registrirao sam sljedeće pećine:

1.Pećina na Dubcima – nalazi se na pristupačnom mjestu u podnožju grebena, udaljenosti svega pedesetak metara istočno od samog prijevoja, neposredno iznad suvremene komunikacije. Otvorom je okrenuta jugozapadu. Dužine je 13 m u smjeru istok-zapad, odnosno 10 m u smjeru sjever-jug. Visina prostorije iznosi 2 m u začelju, a prema ulazu se povećava do oko 3 m. Dužina otvora pećine iznosi 8 m, ali je najvećim dijelom zagrađen suhozidom. Na zapadnom dijelu pećine nalazi se još jedna prostorija u koju vodi uski tunelasti prolaz. Pod je zemljan i ravan, ali situacija je rezultat njenog preuređenja prilikom koje je kamenje naslagano uz istočni zid i uz otvor. Ukazuje na izgled kakav je najvjerojatnije bio još u 18. st., u vrijeme trajnijeg obitavanja jedne breljanske obitelji u njoj. Pećina ima arheološki značaj budući sam u njoj, pretraživanjem površine koja se podvlači i pada prema začelju, pronašao ulomke brončanodobne keramike i obrađeno koštano šilo. Sudeći prema izgledu prostorije i debelim sedimentnim naslagama poda, mogućnostima prirodnog osvjetljenja, kao i pristupačnom položaju uz drevnu komunikaciju koja vodi na more (izvrsno nadgledano s njenog otvora) i tada pristupačnim izvorima na Vrulji, pećina je najvjerojatnije bila naseljena i u ranijim razdobljima prapovijesti.

2. Pećine na Klisurama – također se nalaze na morskoj strani planine, na prostoru istoimenog lokalnog toponima, nekih 1,5 km zapadno od prijevoja na Dubcima.[12] Do njih se dolazi starim putem preko Privorca (uži toponim za sam prijevoj)(sl. 1.). Put se odvaja od prastare komunikacije Dubci-Slime-Kučiće, na zavoju kod današnjeg mosta na Grunčevoj njivi. Prije nego što se ova stara komunikacija - neizjednačene širine od 0,5 do 2 m, neznatno prilagođena stjenovitoj podlozi na svom sjeveroistočnom dijelu zvanom Tilovica (izuzetkom glinasto-laporaste podloge na sljedećem položaju Bile gnjile kada se put kratkotrajno usmjerava zapadu te ponovo između klisura hvata jugozapadni smjer na kamenom tlu) - započne spuštati prema suvremenoj prometnici nadomak Piska, iznad nje se odvaja uži puteljak kojim se, nakon parstotinjak metara, dolazi do terasastog zemljišta (podno) Klisura i do samih pećina. Jugoistočna je za 7-8 m uzdignuta od puteljka. Otvorom, visokim 1,35 m i širokim 0,90 m okrenuta je k jugu. Dugačka je svega 9 m, i maksimalne širine 4 m i visine 1,95 m. Stražnja polovina ima nagliji uspon i isprano tlo. S desne strane manja je prostorija. Pećina je mogla služiti tek za najprivremeniji boravak (površinski nalaz veće morske školjke). 

Dvadesetak metara sjeverozapadnije nalazi se, neposredno uz stazu, druga pećina. Otvorom širine 3 m i visine 1,20 m okrenuta je k zapadu. U osi prema istoku dužine je 10,70 m, a u suprotnoj 8,50 m. Visina prostorije maksimalno iznosi 2 m. Zemljani pod pećine, prekriven urušenim kamenjem i ostacima kostiju, pada od ulaza i uzdignut je na ispranoj sjevernoj strani. Vidljivi su tragovi novijeg korištenja pećine (vatrište). Na njenoj južnoj polovini zamjetna je zemljana naslaga na kojoj sam pronašao nekoliko manjih ulomaka prapovijesne keramike. Jedan ulomak (vel. 4 x 3,5 cm; T.I/4.) je finije zaglađen i, pažljivim gledanjem, na njemu se rasaznaje ornament radijalno postavljenih isjeckanih linija izveden tehnikom ruletiranja, odnosno sitno nazubljenim kotačićem. Najvjerojatnije se radi o ulomku zdjele iz ranobrončanodobnog ili, možda, prijelaza od ranijeg eneolitičkog razdoblja (približno od 2200 do 1800. g. pr. Kr.). Dobar položaj pećine s otvorom k zapadu i s dovoljno velikim prostorom omogućavali su jednoj obitelji sezonski boravak. Osim što je u naše doba služila Slimenjanima kao zaklonište od nevremena, nalazi ulomaka keramičkog posuđa dokazuju njeno značenje još u davnoj prapovijesti. Mogućnost obrade zemljišta, naročito lova i ribolova bile su i tada osnove egzistencije manje zajednice, unatoč nepoznanice o postojanju nekog izvora vode u neposrednoj blizini pećine.


3. Marušića (Lisičja) pećina nalazi se oko 1 km istočno od Marušića i na udaljenosti oko 1,5 km zračne linije zapadno od Klisura s kojima je u izvrsnoj vizualnoj povezanosti.
[13] Veliki polukružni ulaz pećine (širine 12,5 m i visine 5 m) u podnožju širokog lica litice (sl. 2.), okrenute k jugu, dobro se vidi s jadranske magistrale, približno na pola puta između Marušića i Piska. Ulazna dvorana centralnog je tlocrta, dužine 12 m u smjeru sjever-jug (računajući i širinu ulaznog svoda) s nagibom poda prema jugu. Iste je dužine i u suprotnom smjeru. Visine je oko 6-7 m. Iza stjenovite barijere na zapadnoj strani ulazi se u prostorno mnogočlanu i etažno različitu, ali povezanu cjelinu dužine oko 30 m. Za razliku od veće površine ispranog tla ulazne dvorane ovi zapadni aneksi imaju zemljano tlo.

U pećini je nađeno nekoliko površinskih ulomaka prapovijesne keramike, kao i morske školjke, a recentno zadržavanje u pećini (grafiti, vatrište, otpad) najvjerojatnije je rezultiralo i uzimanjem ulomaka keramike s poda pećine.

Ne treba posebno isticati prednost položaja pećine ispod koje se nalaze terase plodnog zemljišta i, svega oko 1 km zračne linije, lakim pristupom udaljeno more. Uz to zaleđni brdoviti prostor mikrotopografski je određuje, poput pećine na Dubcima i Klisurama, kao prijelaznu točku dvaju različitih klimatskih i ekonomskih osnovica važnih za održavanje zajednice koja je u njoj boravila. Plato pred ulazom u pećinu, dužine oko 30 m (istok-zapad) i širine oko 10 m uzdignut je od terena na jugu i prilaz mu je s bočnih strana. Svojevrsni je trg i čvorište prilaza, ali i mjesto zadržavanja tijekom većeg dijela godine, s nadzorom iznimno širokog prostora. Ne treba sumnjati kako su navedene prednosti bile odlučne u odabiru ove pećine za dugotrajniji boravak tijekom prapovijesti, pouzdano dokazan i nalazima ulomaka keramičkog posuđa.

4. Manja pećina i abriji zapadno od Marušića (Lisičje) pećine u podnožju su iste široke litice. Pećina se nalazi na desnom kraju 10 m izduženog i plitkog abrija, visokog oko 5 m. Kroz otvor vel.1,5 m ulazi se u prostoriju usmjerenu sjeverozapadu, dužine 9 m, širine i visine oko 3 m. Pod lagano pada k jugu. Na površini prekrivenoj kamenjem nađena su dva ulomka prapovijesne keramike, kao i na jugozapadnim prilazima pećini s pravokutnim torom za stoku, udaljenog dvadesetak metara od abrija. Desetak metara jugoistočnije, u liniji istog podnožja stijene, drugi je pripećak, dugačak 10-11m i dubok tek 2 m. Velika Marušića pećina udaljena je oko 25-30 m.

5. Babića pećina na Slimenu nalazi se na položaju Međja jut, jugozapadno iznad Buljevića kuća, na danas teško pristupačnom gorskom prostoru.[14] Vidljiva je tek pristupom nadomak nje, više zbog suhozidom ograđene zaravni koja je okružuje. Otvor pećine, okrenut sjeveru, urušen je kao posljedica djelovanja vegetacije (“rašeljka”) i detonacija eksplozivom, prilikom gradnji vojnih tunela na planini iznad slimenske Stupice. Dvorana je približno centralnog tlocrta (s nešto izduženijim zakutcima), u obje osi dužine 11-12 m, i visine 3-4 m..Veliko kamenje otpalo s ulaznog svoda ulaza prekrilo je polovinu pećine. Zemljane plohe, naročito na začelnom dijelu, prekrivene su ovčjim gnjojem. Premda na površini nisu uočeni ulomci keramičkog posuđa, ograničenim arheološkim sondiranjem vjerojatno bi se pronašli materijalni dokazi o upotrebi pećine tijekom prapovijesti. Izgled i veličina pećine, relativno zaravnjeno tlo, a naročito položaj pogodan za ispašu upućuju na takvu mogućnost. Pak, niti najbliži (danas poznati) izvori nisu predaleko: Buljevića izvor, oko 500 m istočnije i, približno iste udaljenosti, uz današnju cestu podno pećine. S ulaza u pećinu izvrsno se vide Kučiće, Kostanje i Podgrađe s Katunima i Žeževicom u zaleđu, te Brela na istoku, te joj ovakav položaj (oko 500 m iznad ceste kroz Slime) daje dodatnu prednost. Podno pećine spajali su se stari uski putevi koji su vodili na Moču,[15] vrh planine, ali sada su u vegetaciji teže prohodni.

6. Nikolina spila u Kučićima smještena je u donjem dijelu planine iznad zapadnih kuća u Vukasovićima. Izrazito je zaklonjena i teže pristupačna, a mali ulazni otvor (visok 1m, a širok 0,30 m) okrenut sjeveru zapaža se tek neposrednih stupanjem pred njim.[16] Dužina zatamnjene prostorije u istoj osi sjever-jug, ali otklonom k istoku, u mjerljivom dijelu iznosi 10,70 m, dok je široka 4 m, približno i njena visina. Pod pećine pada od ulaza cijelom dužinom, a njoj treba pridodati nekih 5 ili 6 m još izraženijeg pada vlažnog prostora prema začelnoj strani. Zemljan je i prekriven kamenjem, ali na njemu se ne uočavaju ostaci keramike. Zbog teže pristupnog položaja, vrlo oskudnog osvjetljenja s uskog otvora okrenutog sjeveru, veće vlažnosti, kao i naglijeg pada tla, pećina je (kao i podnožje neposredno pred ulazom) služila tek kao zaklonište u ratnim vremenima, odnosno i skrovište za ovce stanovitog Nikole prilikom dolaska “financa”. Najbliži izvor vode nalazi se na udaljenom vrhu planine, stoga su izvori uz stari put podnoVukasovića kuća bili najlakši za opskrbu. Samo pitanje arheološke komponente pećine razriješilo bi se ograničenim istraživanjem, ali i eventualnom potvrdom ne bi dobila na većoj važnosti.

7. Pećina Burina jama u Kučićima nalazi se nedaleko zaseoka Pervani, na kamenitom podnožju sjeverne strane nevisokog grebena (Pervanova glavica), gdje su pred njenim ulazom formirani pripećci u dužini od 15-tak m.[17] Vanjskim okvirom otvora, visokim 4-5 m i širokim 3,5 m okrenuta je sjeverozapadu (sl. 3.), nagibom ka zapadu. Lijeva polovina pećine, zajedno s manjim predvorjem, dužine je 22 m, od čega ulazna polovina otpada na izrazitiji pad tla. Sa suprotne strane tlo je zaravnatije, dužine 18 m, ali ovdje nije moguć pristup izravno s ulaza. U stražnjem dijelu nalazi se otvor gdje se u nagibu teren spušta još nekoliko (?) metara. Širina dvorane iznosi 6 m, a visina u središnjem dijelu oko 10 m. Pod pećine pada prema južnoj strani. Prekriven je kamenjem otpalim sa svoda, ali su uočljive zemljane naslage. Na površini sam našao nekoliko manjih ulomaka prapovijesnog keramičkog posuđa koje nije moguće preciznije datirati..

Pećina evidentno ima stanoviti arheološki značaj. Zbog veličine prostorije, zaklonjenog, ali i (nekada) pristupačnijeg položaja, mogla je tijekom prapovijesti služiti većoj obiteljskoj skupini kao privremeno ili sezonsko mjesto stanovanja (uostalom, pećina je prepuna suvremenog otpada!). Blizina Cetine, udaljene svega parstotinjak metara omogućavala je, uz uzgoj žitarica i lov u okolnim šumama, siguran oslonac dodatne prehrane. Pitka voda se uzimala i bliže, jer su stalni izvori u blizini vjerojatno postojali i u davno doba.[18] Ove prednosti morale su biti odlučne u odnosu na nedovoljno pogodne uvjete stanovanja (nedostatak jače prirodne svjetlosti i vlažnost), ali su boravci svakako bili prihvatljivi u razdobljima oštrijih klimatskih nepogoda.

8. Šušića pećina nalazi se na južnoj strani istoimene glavice i prapovijesne gradine. Otvorom (visine 1,40 i širine 0,40 m) i nevelikom prostorijom (dužine 5,8 m i širine u stražnjem dijelu 4 m) okrenuta je k jugu. Na zemljanom podu pronađen je ulomak grube keramike, najvjerojatnije prapovijesne, čime bi se mogla pretpostaviti sekundarna namjena pećinice u sklopu utvrde i osmatračnice Šušićeve glavice.

9. Pećina Javornica (Golubinka) na kučićkom dijelu Cetine nalazi se parstotinjak metara uzvodno od položaja Tisne stine.[19] Najlakši joj je pristup puteljkom koji vodi od Marunčića, uz zapadnu stranu Kunjaka. Spuštajući se kroz šumu u većem nagibu, staza se posljednjih stotinjak metara usmjerava na jugozapad i vodi do zaravni pred pećinom. Monumentalnošću vanjskog okvira otvora okrenutog sjeverozapadu i Cetini (sl. 4.), visine oko 20–25 m i širine 18 m, pećina dominira nad manjoj zaravni pred njom. Unutrašnjost je pećine u stalnom usponu kamenitog i skliskog poda, u sveukupnoj dužini od 40 m i promijenjenog usmjerenja (k sjeveru) stražnjeg dijela. Istovremeno se suzuje i veličina prostora koji je širok 10 m u središnjem dijelu i približno iste visine. Uzevši u obzir nesrazmjernu veličinu unutrašnjeg prostora pećine, vlažnost i stalni uspon njenog stjenovitog poda pećina je bila neprikladna za konkretnije stanovanje. No to ne znači kako je pećina Javornica bez značaja u dalekoj prošlosti, u razdoblju prapovijesti i u osvit povijesnog razdoblja.. Naprotiv, materijaln dokazi upućuju na zanimljiv arheološki lokalitet. Naime, gradnja dvaju klačara na zaravni pred ulazom vjerojatno je rezultirala prispijećem sporadičnih ulomaka prapovijesne keramike nađene na površini (sl. 5.).Ove ulomke grubljeg zemljanog posuđa nije moguće određenije datirati. Međutim, nađeni su i ulomci dvaju amfora od kojih se jedna pouzdano može odrediti kao tip karakterističen za vrijeme II-I st. pr. Kr.(sl. 5a.). Budući treba odbaciti mogućnost novijeg ili naknadnog prispijeća ovih ulomaka do mjesta pećine – kako bi bilo npr. nasipavanje terena na nekom pristupačnijem položaju na kojemu se obrađuje zemljište, a dovožena zemlja netom se uzela s nedalekog arheološkom lokaliteta – nalazima ulomaka amfore potvrđuje se određeni intenzitet života i na ovom dijelu Kučića uz rijeku Cetine u vrijeme neposredno pred rođenje Kristovo. Amfore ovog tipa služile su za prijevoz ulja i vina, te su izlijevanjem sadržaja gubile svoju primarnu namjenu. Za sada je upitna okolnost prispjeća ovih velikih posuda na Cetinu u Kučićima. Najvjerojatnije su poslužili u nekoj sekundarnoj namjeni, moguće za čuvanje hrane ili uzimanje riječne vode u sušnim razdobljima kada su na prostoru sela presušivali izvori. Pak, ulomci grubog prapovijesnog keramičkog posuđa moguće su, ili vjerojatnije, još i stariji. Stoga prostor uz pećinu Javornicu valja sagledati kao prikladno mjesto za sezonski boravak, sa svim pogodnostima koje donosi rijeka Cetina udaljena svega tridesetak metara. Osim lova i ribolova naročitu je važnost imala i zemljoradnja, izrazito razvijena još tijekom neolitika (približno 6000. – 3500. g. pr. Kr), a i u naše je doba ovaj riječni prostor predstavljao izvore svekolike materijalne blagodati. Na žalost, sadašnja zapuštenost zemljišta uz kučićku obalu Cetine i neprohodnost terena najvećim dijelom otežavaju arheološko rekognosciranje.[20] Niti nasuprotna poljička strana nije bila nedohvatna, naročito tijekom ljetnih mjeseci manjeg vodostaja neširoke Cetine kada se ovdje život i intenzivirao, a i sama unutrašnjost pećine mogla poslužiti za mjestimični boravak, za iznenadnih nevera.

Naposljetku, iznio bih i jednu pretpostavku o dodatnom značenju ovog prostora u razdobljima prapovijesti i prvih stoljeća po Kristovom rođenju. Naime, sami izgled i veličina pećine nepogodne za duže zadržavanje, njena tajanstvena skrivenost i, naročito, neposredna blizina vodenog toka upućuju na upotrebu ovog mjesta i u religijsko-kultne svrhe ondašnjeg čovjeka.

10. Pećina Livčina nalazi se netom ispod vrha Neum i istoimenog prijevoja puta koji prolazi uz nju k morskoj strani.[21] Otvorom (visine oko 2,5 m i širine 5 m) i pravcem pružanja prostora usmjerena je k zapadu (sl. 6.), s neznatnim otklonom k sjeveru (gleda točno na Gata). Zaravnjenošću svoga poda u dužini od 10,5 m, prosječnom širinom od oko 5,5 m te visinom između 2 m (u središtu), oko 3,5 m (prednji dio) i oko 4,5 m u stražnjem dijelu, te u pogledu uvjeta boravka u njoj predstavlja se kao dosta pogodna pećina. Međutim, otvoreno je pitanje u kojim je razdobljima prapovijesti – okvirno u što ne treba sumnjati - bila sezonskim ili povremenim zakloništem, budući su debeli nanosi životinjskog gnjoja prekrili njen pod i time onemogućili uočavanje eventualnih površinskih nalaza. Ulomci keramike ne nalaze se niti na kamenju poslaganom uz njeno začelje.

Položaj Livčine tranzitnog je značaja nadomak prijevoja – s manje zaravni pred njenim ulazom izvrsno se vide Topići na sjeveru, Tomasovići i Sovulji u Kučićima, zapadnije poljički prostor s Gatima u središtu, dok se s prijevoja puta i vrha Neum iznad nje gledaju Mimice i prostor morskih kanala. Po svemu sudeći bio je presudan za funkcioniranje zajednice kojoj je bavljenje stočarstvom predstavljalo najvitalniju granu opstanka i ekonomskog prosperiteta. Uostalom, to ne važi samo za razdoblja u dalekoj prošlosti već i naša desetljeća. Položaj pećine uz komunikaciju,[22] veličina prostora i danas aktivni izvori vode u blizini - bliži iznad nje i, svega parstotinjak metara niže, sjeverniji izvor na Bunarima – pogodovali su zadržavanju u njoj. Bez probnih arheoloških sondiranja u Livčini, i usporedbom s ostalim pećinskim i drugim lokalitetima, konkretnije vremenske parametre nije zahvalno postavljati. To važi i za probleme dugotrajnosti te karaktera boravaka u svakoj od pojedinih pećina na ovom prostoru,[23] primjerice nedaleke pećine Brstilova jama u sviniškim Brstilima.

11. Pećina Brstilova jama nalazi se unutar istoimenog grebena koji s jugoistoka zatvara zaravan zaseoka Brstile.[24] Pružanjem i ulazom okrenuta je k sjeveru (sl. 7.).Teško je uočljiva u okolnom kamenjaru s obzirom na otvor tunelastog izgleda, visine 1,80 m i širine do 1 m (sl. 8). Dvorana pećine dužine je 28 m, od čega začelnih 11 m otpada na veću nišastu i blatnjavu udubinu.Širina dvorane u središnjem dijelu iznosi 6,20 m, dok je visoka oko 10 m.[25] Padom (oko 30%) od samog ulaza do polovine pećine, kao i samim izgledom, nalik je Burinoj jami u Kučićima, s razlikom što je niveleta poda ovdje izjednačenija. Pod pećine je gnjilast i vrlo vlažan, prekriven kamenjem. Na par mjesta uočljivi su tragovi novijeg raskopavanja. Tijekom razgledavanja našao sam dva manja ulomka grublje prapovijesne keramike, bez karakteristika za bliže datiranje.

Za prednosti položaja ovog pećinskog lokaliteta i uvjete života u prapovijesti, okvirno važi ono što je rečeno za Burinu jamu u Kučićima. Osim vode koja se je mogla sakupljati i iznutra s njenih svodova vjerojatno je u blizini postojao kakav izvor, možda i danas aktivan Brstilov izvor dvjestotinjak metara zapadno od pećine, u podnožju grebena.

Pri kraju ovog opisnog pregleda pećina od Dubaca do Svinišća, dijelom i onih s morske strane, spomenuo bih i nekoliko pećinica s prostora sela Kučiće. Po svojim malim dimenzijama ili izgledu one su tek, više ili manje, plića udubljenja u stijenama i kao takve nisu služile boravku ljudi. Ipak i danas su zadržale stanoviti značaj, bilo tek pukim spomenom o postojanju ili smještajem uz putove, polja i podno glavica, a očito i kao privremena zakloništa od nevremena. Takve su dvije pećinice uz slikoviti put od Kumićeve kuće u Tomasovićima do Marunčića (zapadno od potoka), dvije u podnožju grede u Sitnicama: jedna dvadesetak metara istočno od (nikad dovršene) Bratimske kuće i druga u blizini, petnaestak metara zapadnije od početka Šarčevog klanca, okrenuta k jugoistoku. Potom, nekoliko je većih pripećaka na južnom podnožju Sovuljeve i Šarčeve glavice, kao i na Kovačića glavici, odmah uz guvno. Njima se pribraja i jama-pećinica u Dočićima, u blizini klačare, istočno od starog puta, kao i one na Slapavici. Naposljetku, navesti ću i druge koje nisam obišao, a poznati su mi iz razgovora. Sudeći prema opisu, mali pripećci ili pećinice nalaze se na dosta skrivenom položaju Brstilovo plandište nedaleko Cetine,[26] na graničnom području Kučića i Svinišća, kao i kod Sovuljevih mlinica na Cetini.[27] Za dvije nisam dobio pouzdanih informacija o njihovoj veličini. Jedna je na Cetini, na položaju Markova sedra,[28] a druga na istočnom podnožju grebena sa zaseokom Čagalja.[29]

Gradinski lokaliteti u Kučićima

Pod užim pojmom i značenjem gradine podrazumijevaju se utvrđeni položaji na uzvišenjima pogodnim za obranu i nadgledanje okolnog prostora. Zavisno od konfiguracije terena oni se utvđuju na mjestima gdje je to potrebno, odnosno gdje im je prilaz lakši. Nužno je da niti jedna od prilaznih strani branjenoj zaravni nije u nivou okolnog terena. Dakle, gradinski položaj sa svih strana trebao bi biti dovoljno uzdignut od okolnog prostora. Svakako da su uvijek postojala odstupanja, a koristio se uvijek onaj položaj koji je u danom prostornom okruženju pružao maksimum prednosti, pa makar svojom veličinom ili drugim faktorima možda i nije bio najidealniji. Uloge gradina najizraženije su u povijesno nemirnim razdobljima tijekom II. i I. tisućljeća prije Krista, odnosno tijekom brončanog i željeznog doba. Nećemo pogriješiti ukoliko citiramo navod prof. MirkaTomasovića o izgledu Kunjaka, jer je u naravi jezgrovite arheološko opisne terminologije. Čitamo: lokacija je “dobro odabrana sa strateškoga, fortifikacijskoga (tvrđavinskog) i obrambenoga stajališta. Položaj tvrđave onemogućuje napadačima lak pristup, prilazi se mogu dobro nadzirati, branitelji na vrijeme uočavaju kretanje neprijateljskih postrojbi i pripravljaju se za bitku.”[30] Dodajmo tek da se je podno njih u mirnim vremenima i stalno boravilo. Podrazumijeva se da ovakva naselja ne bi smjela biti odveć udaljena od samog uzvišenja, na čiji se je prostor stanovništvo uvijek na vrijeme moglo skloniti. Ovim prethode srednjovjekovnim burgovima s naseljima razvijenim u podnožju. U Kučićima postoje tri položaja koji su tijekom prapovijesti bili gradinska utvrđenja, budući ispunjavaju sve netom navedene karakteristike. Uz to na njima su pronađeni i ulomci istovremenog keramičkog posuđa, najpresudnijeg faktora za otklanjanje eventualnih sumnji u karakter položaja. Riječ je o središnjoj Sovuljevoj glavici, istočnijoj Šušićevoj i, razmatranom tek s aspekta kasnog srednjeg vijeka, udaljenijem Kunjaku na zapadnoj strani. Možda bi i Kovačićevu glavicu valjalo razmotriti s istog aspekta, međutim konfiguracija grede i izostanak površinskih nalaza eventualno upućuju na usputni položaj u smislu gradinskog punkta, sekundarne važnosti.[31]

Gradina Sovuljeva glavica (227 m n/v), prostorno i značajem, dominantna je prapovijesna utvrda u Kučićima.[32] Premda joj zaravnjeni plato na vrhu ne prelazi dužinu promjera od 17 m, te još dodatnih 3 m niže terase na jugoistočnom rubu, odnosno iste dužine nižeg stjenovitog poda na suprotnoj strani, zajedno sa svojim nižim jugoistočnim terasama predstavljala je dovoljno akumulativnu površinu za boravak većeg broja ljudi. Ova je strana u svom podnožju morala imati kameni suhozidni bedem, čiji je zapadni ostatak vidljiv u nasipu dužine oko 20 m i širine 5 m. Stjenoviti teren s juga i zapada nije tražio veće intervencije u podizanju bedema. Stoga, često puta karakteristični prstenovi kamenog nasipa sačuvani uokolo gradina ovdje nisu konkretnije vidljivi, ali i zbog kasnijeg uzimanja kamenja za gradnju kuća, međa i putova. Pak, suprotna sjeverno strana prirodno je branjena, budući je ovdje okomiti pad više od 20 metara visoke litice, uz koju je nemoguće uspeti se. Svakako da u prapovijesno doba teren sa sjeverne i zapadne padine glavice nije bio pošumljen kao danas, što je posve shvatljivo iz razloga veće mogućnosti preglednosti golog terena. Na površini glavice nailazi se na ulomke prapovijesne keramike. Dva ulomka su dosta karakteristična: dio trbuha i ramena lonca s početkom trakaste drške (vel. 6x5 cm; T. I/5.) i, za preciznije datiranje naročito karakterističan ulomak ruba dublje zdjele (vel. 6,6 x 3,6 cm; T. I/6.), finije zaglađen i velikog promjera otvora. Tipološki se lako može, zaravnjenošću oboda blago izvučenog prema vani i unutra, dovesti u vezu s brojnim sličnim primjerima srednjodalmatinskog obalnog zaleđa, datiranih u rano brončano doba (oko 1800. g. pr. Kr.). Ovaj ulomak zdjele, nađen na platou, govori o postojanju gradinskog položaja Sovuljeva glavica u isto vrijeme. Pitanje koje još uvijek ne pruža odgovor u vezi je dugotrajnosti ovog položaja, budući su preostali ulomci keramike dosta usitnjeni i kronološki neodredivi. Tek je opravdano predpostaviti kako je gradina bila u funkciji i tijekom željeznog doba, oko 850 pr. Kr. do Kristovog rođenja. Osim arheoloških istraživanja posredni bi se odgovor našao u datiranju onih gradinskih položaja s kojima je Sovuljeva glavica bila u dobroj vizualnoj povezanosti i tako sačinjavala lanac gradinskih punktova šireg područja. Upravo se s gradinom Gradac iznad Podgrađa (putem ove posredno i s gradinom u Škrabićima u Gornjim Brelima) – inače ključan prapovijesni položaj poljičko-cetinskog prostora – izvrsno komunicira sa Sovuljeve glavice, kao što se nadgleda cjelokupan prostor na jugoistoku i istoku na kojemu su prolazile prastare (i današnja) komunikacije, počev od one s Dubaca (sl. 9.) Slično je i s južnim kučićkim prostorom, Jelačevcem i Kunjakom na zapadu.

Ipak, primarni značaj položaja Sovuljeva glavica u vizualnoj je povezanosti s istočnijom gradinom Šušićeva glavica (224 m/nv).[33] Naime, pogled sa Sovuljeve glavice prema istoku obuhvaća dosta širok prostor kanjona Cetine u podnožju, ali tek se pogledom sa Šušićeve glavice, reljefno pomaknute više k jugu, izravno nadgleda rijeka s vizualnim korekcijama neposrednog pristupa njenom koritu (sl. 10.). Uz to, prostorno je bliži odnos s Gradcem u Podgrađima kao i sjeveroistočnim prilazima. Zaravan Šušićeve glavice, usmjerena je sjeverozapadu, veća je od Sovuljeve glavice. Kamena konfiguracija terena dosta je neizjednačena, a blago uzdignuta središnja točka danas je deponij smeća (!). Promjera je 50- tak m zapadno od tog mjesta, potom teren naglo pada prema zapadu i jugu. Sa sjevera je zaravan branjena okomitim liticama visokim oko 20 m. Na terenu pod visokom travom ne uočavaju se ostaci keramičkog posuđa, ali ih je moguće naći na južnim erozivnim padinama i krčevinama nadomak kuća. Riječ je o dosta oštećenim ulomcima zemljanog prapovijesnog posuđa, bez nekog pouzdanog oslonca za pobližu dataciju. Tipološki je odrediv jedino ulomak ruba lonca izvijenog prema vani (vel.4 x 3 cm; T. I/7.). No, ovdje se je, vjerujem, jasno naznačio uzajamni odnos ovog položaja s gradinom Sovuljeva glavica te bi se njime podrazumijevali i slični kronološki parametri.

I treću prapovijesnu gradinu s prostora Kučića, uzvisinu Kunjak (246 m n/v; sl. 11.), treba sagledavati u istom okviru međusobne vizuelne povezanosti.[34] Njena veća isturenost prema zapadu rezultirala je mogućnošću izravne povezanosti tek sa Sovuljevom glavicom (sl. 12.), ali putem nje i posredno s gradinom na Šušićevoj glavici. Međutim, prostor položaja Opare uz Cetinu i širi okolni prostor promatra se kao “na dlanu”. Bitna je pogodnost osmatranja prostora toka Cetine uokolo Tisnih stina (s položajem pećine Javornice; sl. 13.) i sjeverne strane omiške Dinare, a naročito poljičke strane sa zvečanjskim Gračišćem, nedvojbeno još jednog prapovijesnog punkta unutar iste vizualne komunikacije. Istu ulogu zadržala je i tijekom kasnijih ratova s Turcima, uostalom po čemu je i poznata. Još je uvijek otvoren problem prostornih raščlambi utvrde iz tog doba u odnosu na prapovijesno razdoblje. Dva dominantna izdužena i visinski izjednačena stjenovita platoa grebena, istočni dužine 12 m, a zapadni 26 m povezani su s terasom podno nje. Na njenoj je površini također nađena fragmentirana prapovijesna keramika. Ove zaravni su nužno predstavljale ne samo središnji dio kasnije, već i one ranije, prapovijesne gradine. Da je prostorno organiziranje Kunjak bilo vrlo složeno upozoreni smo i sedlom nižeg terena na zapadnoj strani, koji se spušta prema pošumljenoj zaravni na sjeveru. Ovaj prostor rube tumuloidni nasipi, ali za razliku od jasnih linija pružanja zidova podno grebena Kunjaka, situacija je, zajedno s tumulom na zapadnoj strani zaravni teže zamjetna. Međutim, simptomatična je s aspekta utvrđivanja prilaza zaravni sa sjeverne strane na mjestu gdje izostaje prirodna stjenovita barijera. Vjerujem kako bi arheološka sondiranja razriješila dvojbu o podizanju ovog grudobrana tijekom prapovijesti.

Osim pećinskih i gradinskih lokaliteta materijalni ostaci iz prapovijesnog razdoblja vezuju se i za groblja. Na ovdje razmatranom prostoru njihov je broj zamjetan. Međutim, iznimnu složenost predstavlja problem upitnosti za njihovo jasnije kronološko opredjeljenje u tek jedno povijesno razdoblje, budući su se ukopi na jednom položaju ili mjestu, najvjerojatnije, odvijali i tijekom kasnijeg vremena. U namjeri da izbjegnem vremensku razdiobu grobalja (za što nema uvijek pouzdanog oslonca i osnove) ovom će prilikom izostati pojedinačni opisi i topografski podaci i onih grobova koje bismo s većom sigurnošću opredjelili u prapovijesno doba.. Uostalom i raspoloživi prostor u ovom broju Zova ne dozvoljava širi pristup ovom zahtjevnom problemu, dodatno opterećenog podacima o davnim nalazima i uništavanjima. Stoga će stara kučićka i sviniška, kao i slimenska groblja biti zasebnim predmetom sljedećeg nastavka.    

 

[1] M. TOMASOVIĆ, Arheološke potvrde naseljavanja prostora sela Kučiće od prapovijesti do srednjeg vijeka, I. Prastara komunikacija Dubci-Slime-Kučiće, Zov rodnih ognjišta, List župe Sv. Luke – Kučiće (dalje: ZRO), VIII/2.(15.), 2002, 13-19.

[2] Š. LJUBIĆ, Prva odkrića iz kamenite dobe u Dalmaciji, Viestnik hrvatskoga arkeologičkoga družtva (dalje VHAD), III/1, Zagreb 1881, 8. Ljubić još jednom letimično spominje iste nalaze: IDEM, Oris dosadašnjega uspjeha u iztraživanju spomenika iz kamene dobe u Dalmaciji, i nov prinos, VHAD, IX/1, Zagreb 1887, 2.

[3] Š. LJUBIĆ, o.c.(2), 11.

[4] F. BULIĆ, L’eta pietra in Dalmazia, Narodni list, br. 83, 23. X 1880. (bez oznake stranice).

[5] Sjekirica je imala inventarski broj N 68, ali se njegovim gubitkom kasnije zavela pod IV 3858. Što se

tiče ulomka predpostavljene sjekire od pješčenjaka, nađene 1879.g, za sada mu se u zbirci splitskog muzeja ne može ući u trag. Zahvaljujem kolegi Damiru Kliškiću, kustosu Arheološkog muzeja u Splitu, na trudu, informacijama i pruženim podacima iz inventarske knjige, kao i uvidu u nalaz dne 10. IV 2003. g..

[6] Ova Bulićeva rečenica i podaci o još jednoj sjekirici dio su njegovog pisma objavljenog u: Š. LJUBIĆ, Prinosak k iztraživanju predmeta predhistoričke kamenite dobe u Dalmaciji i Hrvatskoj, VHAD, V/II, Zagreb 1883, 50.

[7] Doduše puno bliže rijeci Cetini nalazi se položaj Brstilovo plandište, na kojemu se nalaze dvije manje pećinice, ali isključena je mogućnost da se ovdje radi o razmatranoj pećini. Za Brstilovo plandište vidi bilj. 26. u ovom radu.

[8] Veći radovi na proširenju kučićkog groblja sljedili su nešto kasnije i završili 1904. g., o čemu piše: S. KOVAČIĆ, Don Mijo Tomasović (1852.-1937.) i Kučiće u njegovo doba, ZRO, VI/1(10), 2000, 25.

[9] I. BULIĆ, Prehistorijski predmeti nabavljeni g. 1892. za c.k. Muzej u Spljetu, Bullettino di archeologia e storia dalmata (dalje BASD), XVI, Split 1893, 6.

[10] F. BULIĆ, Oggetti preistorici, nell’ i. r. Museo Archeologico di Spalato, BASD, XXXII, Split 1909, 40. Među dvostrukim iglama iz zbirke Arheološkog muzeja u Splitu nije moguće prepoznati kučićki primjerak. Naime, identificiranim iglama zaokruženi su (od strane nekadašnjeg kustosa prof. Ivana Marovića) olovkom redni brojevi, kao što je i u nazivu “Kučišće” prekriženo suvišno slovo “š”. Eliminacijom igala kojima je eventualno poznata veličina moguće bi se došlo do našeg primjerka. Uvid u inventarske knjige prapovijesne zbirke omogućen mi je 29. I 2002., ljubaznošću kolege Damira Kliškića.

[11] Za sve pećine o kojima ovdje pišem koristim termin lokalitet, neovisno o tome je li u svakoj od njih, tek samim površinskim razgledavanjem, bilo moguće pronaći materijalne tragove kao sigurne dokaze za obitavanje čovjeka u davnoj prošlosti. Također, nisam se ograničio na obilaske užeg teritorijalnog pojasa ovih sela. Stoga će biti riječi i o pojedinim pećinama koje se nalaze na južnoj, morskoj strani planine, budući je riječ o istom geografskom i povijesnom okruženju. O njima se i danas govori kao nekadašnjim zakloništima od nevremena obiteljima koje su u blizini obrađivale zemlju ili su uz njih postavljeni stari putevi čime odražavaju povezanost obale i neposrednog zaleđa. Ovdje pišem o pećinama s kojima sam bio terenski, odnosno neposredno upoznat. Pak, pećinu na Dubcima temeljitije razmatram na drugom mjestu, zajedno s preostalim materijalnim ostacima iz prapovijesti na prostoru Gornjih Brela. 

[12] Na pećine me je upozorio strojarski tehničar Matko Buljević (r. 1958, pok. Jure), zavičajem iz Slimena, uz čije sam vodstvo 30. XI 2001. g , starim putem preko Privorca, izvršio njihov obilazak na ovom skritom i udaljenom položaju. Matku zahvaljujem i za nazive spomenutih toponima, kao i podatke o osunčanom terenu Klisura gdje su Buljevići i dio Jerčića obrađivali zemljište. 

[13] Pećinu i prostor uz liticu obišao sam s kolegom Ivanom Aldukom, 2. II 2002. g.

[14] Babića pećinu obišao sam 6. II 2002. g. sa Slimenjaninom Ivicom Jerčićem (r. 1958. Filipov), a koji mi je bio osloncen i za ovdje navedene toponime. Na tome mu i ovom prilikom zahvaljujem.

[15] U ovom slučaju Moča etimološki označava relikvije (“Moći”), a ne naplavljeni prostor s izvorima. Sjeverozapadno od Babića pećine, na nižoj visinskoj koti, nalazi se uzdignuta glavica indikativnog naziva “Gradina”. Konfiguracija terena također upućuje da se ovdje radi o prapovijesnom lokalitetu. Kišno vrijeme i ograničenost raspoloživog vremena (na gotovo neprohodnom prostoru) nisu mi omogućili njen obilazak prilikom odlaska u pećinu. 

[16] Za Nikolinu spilu doznao sam u razgovoru s don Mladenom Vukasovićem, koji je i organizirao moj obilazak pećine 1. XII 2001. uz pomoć Vladimira Vukasovića Lase (r. 1937., pok Ćire). Bez njegovog učešća ne bih lako pronašao pećinu, stoga Lasi i ovim putem iskazujem zahvalnost. 

[17] Za postojanje pećine Burina jama upozoren sam od strane Marina Šušića (r. 1927, pok. Ante) tijekom našeg razgovora o brojnim toponimima i nalazima s prostora sela, vođenog u dva navrata (4. X 2002; 1. III 2003) uz iskazano gostoprimstvo i duhovitost domaćina. Marinu zahvaljujem za više podataka koje ću , postupno, razmatrati. Pećinu sam obišao u međuvremenu (19. X 2002) zahvaljujući pomoći učenika Ante Pervana (r. 1987, Jozin), dok u Šušića pećinu, na južnom podnožju Šušićeve glavice ili Samograda, odlazim s Marinovim sinom Jurom (r. 1973), 4. X 2002. g.

[18] Najbliži danas aktivni izvori su Šušićev bunar i oni na Vrbici. O njima i drugima na prostoru Kučića piše: M. ŠUŠIĆ, Nešto o zemljopisnim značajkama sela Kučića, ZRO, VI, 2(11), 2000, 40.

[19] Pećinu sam prvi puta obišao 6. X 2002. g. s mojim rođakom Milidarom Šarcem (r. 1966, pok. Kažimira). Ponovni obilazak Javornice, odnosno prostora pred pećinom i uz obalu rijeke, poduzeo sam s kolegom Ivanom Aldukom, 29. III 2003. g.

[20] Moji dosadašnji obilasci razvedene riječne kučićke obale, i inače lijevog donjeg toka Cetine, izuzetkom pećine Javornice, nisu rezultirali pojedinačnim nalazima od arheološkog značaja. Ovoj negativnoj konstataciji ne pridajem naročitu važnosti budući su rekognosciranja pokrila relativno mali prostor – prohodni teren ili, nerijetko, tamo gdje je bilo moguće razgledavati površinu obrađenog zemljišta . Uz to su bili opterećeni i ograničenošću raspoloživog vremena, glavninom namjenjenog obilascima prostora od Dubaca do Svinišća.Vjerujem, predstoji i njihov nastavak.

[21] Na pećinu Livčina upozoren sam od strane don Slavka Kovačića ujesen 2001. godine, buduće su mi promakli njeni nešto raniji spomeni kod: J. KOVAČIĆ, Legendarni odjeci turske vladavine u našem kraju, ZRO, IV, 2(7), 1998, 48-49., i J. TAFRA, Sedam stoljeća života pod omiškom Dinarom (monografija Svinišća), Zagreb 1999. Kovačićev usputni navod o pećini konkretniji je i sugestivniji (premda bez podataka o njenoj veličini) od Tafrinog, gotovo isključivo usmjerenog i preopterećenog novovjekovnim događanjima, bez podataka o njenom izgledu. Pećinu sam razgledao 5. X 2002. g. tijekom obilaska terena Okladnice uz pomoć iskusnih vodiča, kučićanina Ivana Ike Vukasovića (r. 1958, pok. Pave) i Vićenca Bartulina (r. 1963, Antin) iz sviniških Orlina. Njima zahvaljujem za upoznavanje s ovim prostorom, podacima i toponimima na koje ću se ovdje osvnuti.

[22] U blizini pećine Livčina spajaju se stari putevi s prolazom kroz Okladnicu (“Oklanicu”), klanac između rogozničke (morske) i sjeverne “kučićke” planine koja na istočnoj strani dominira Drabobuljom. Prijelaz od sviniškog dijela Okladnice k slimenskom (svinišćani ga uobičavaju zvati Komarevac) naziva se Granica. Stari put koji od Orlina (Svinišća) vodi do Livčine (preko Neuma vodi sve do Marušića) više nije prohodan, ali je nešto niža, današnja staza, rutom pružanja identična, u dužini od oko 1 km. Ovaj pravac vodi neposredno iznad (sjeverno) potoka te na položaju Bunara i Grebina južno uz njih, započinje uspon puta preko potoka k jugu i pećini Livčina, odnosno prijevoju Neum. Dionica puta u početnom dijelu uspona danas je potpuno neprohodna.

Nasuprotnu slimensku ruta puta, od Tadića preko Granice i dalje prema Neumu, nisam propješaćio, stoga navodim tek dvije zanimljivosti s ovog prostora prema podacima i opisu Ivana Ike Vukasovića. Nekih 1 km istočno od Livčine nalazi se Vučja jama, objekt sa svega par metara zaravnatog prostora na čijem se kraju nalazi jama i, nešto bliže, na Granici, stijena s plitko uparanim križevima.  

[23]Vićenco Bartulin mi pripovjeda kako se nekih 200-tinjak metara zapadno od položaja Pisana ploča (na putu Neum-Marušići) nalazi jedna pećina prostranija od Livčine. Kako sam podatke o pećinama prikupljao i nevezano za njihov neposredni obilazak za sada mi nije moguće navedenu lokaciju dovesti u vezu s nekom od (u mojim rukopisnim bilješkama spomenutih) pećina s područja Mimica.

[24] Obilazak Burine jame poduzeo sam s vodičem Matom Brstilom (r. 1956, pok Marka) iz Brstila, u jutarnjim satima 6. IV 2003., za vrijeme hladne snježne mećave. Ova je okolnost pogodovala obilasku utoliko što je bilo moguće uvjeriti se u činjenicu o temperaturnoj razlici kakva je vladala u pećini u odnosu na, za desetak celzijevih stupnjeva, hladniji vanjski prostor. Ista razlika vlada i za ljetnih vrućih dana, ali opet s prednošću hladnijeg pećinskog prostora, što je jedna od pogodnosti koje su pružale pećine za boravak i zadržavanje tijekom davne prošlosti.  

[25] J. TAFRA, o.c.(21), 157, pretjeruje kada piše da je veličine “oko 100 m za 100 m”. Pak, valja se složiti s pišćevom konstatacijom o nagibu poda u pećini. Preostale (četiri) pećine, koje na istom mjestu spominje pisac, nisam obišao. Eventualna nastojanja za tim – ili putem objave rezultata, moguće već poduzetih obilazaka od strane drugih kolega - biti će usmjerena i u pogledu provjere iznijetih podataka o njihovoj veličini. Ostaje dojam kako se pisac sviniške monografije oslanjao tek na usmene informacije o izgledu i veličini ovih pećina, temeljene na sjećanjima ljudi iz ovog kraja ili – kao mogućnost koju nipošto ne kanim odbaciti - na svojim davnim neposrednim dojmovima.

[26] O njima mi je u par navrata pričao rođak Josip Tomasović Lole (r. 1961., Vladimirov), redovito naglašavajući skrovitost položaja Brstilovo plandište. Prema njegovom pismenom opisu položaj je udaljen od pećine “Javornice dva grebena prema zapadu, pa uz žalo do kresa na kojemu raste česmina”. Udaljenost od same Cetine iznosila bi nekih tristotinjak metara. Ovdje bi se trebale nalaziti dvije pećinice od kojih veća ne prelazi nekih 7-8 m (ili nešto manje) dužine.

[27] U ovoj je nevelikoj pećini u blizini rijeke pok. Ilija Sovulj Cindra pleo košare, kako mi priča majčina sestra Vice Sovulj (r. 1924, Šarac, pok. Jakova). Među nizom zanimljivosti kojih sam pribilježio iz njenog pripovjedanja, 3. X 2002. g, posebno me je preokupirala tetina priča o pećini u Čagljima, budući mi je sugerirala njenu veličinu. Nešto više o toj pećini vidi bilj. 29.

[28] Informaciju iz razgovora 2. X 2002. g. zahvaljujem Marku Tomasoviću (r. 1935, pok Ćire). Marku je, kako veli, pećina poznata tek iz pripovjedanja starijih Kučićana, lovaca koji su u njoj nalazili zaklon od kiše.

[29] Pećinu podno Čagalja nastojao sam obići još istoga dana netom sam za nju saznao. Prema riječima Nikole Čaglja (r. 1950, pok. Stipe), pristup pećini je onemogućen zbog neprohodne drače. Prema njegovom sjećanju – pohodio je pećinu pred 20-tak godina – veličina pećine ne prelazi nekih 4-5 m dužine i 2 m visine. Svejedno, rukovodeći se dragocjenim podacima rođaka i znanaca o postojanju pećina o kojima ovdje pišem uvijek sam se mogao neposredno uvjeriti kako njihovi iskazi o veličini pojedinih pećina i nisu uvijek bili posve točni. Uostalom, i meni je u dosta maglovitom sjećanju ostao izgled i veličina pećinica na Slapavici koje sam kao desetogodišnji dječak obišao (u lovu na žabe) sa svojim rođakom Jakovom Šarcem i sestrom mu Cvitom. Eto, Slapavicu sam zapamtio više kao zamračeno i strahovito mjesto, na kojemu je malenu Cvitu ujela osa (i odakle smo se bez ulovljenih žaba, i uz njen plač, u strahu povlačili ujčevoj kući), nego kao lokalitet kojega bi opis bio od koristi u mojim sadašnjim preokupacijama. Stoga, nadam se kako ću se i osobno uvjeriti u stvaran izgled pećine podno Čagalja. 

[30] M(irko) TOMASOVIĆ, Marulić oplakuje graditelje Kunjaka, ZRO, V, 2(9), 1999, 24.

[31] O ostacima zidova i grobnim tumulima na Kovačića glavici pišem u narednom nastavku.

[32] Najosnovnija premjeravanja učinio sam uz pomoć mojih rođaka Ante (r. 1983), studenta Građevinskog fakultera i njegovog brata, učenika Branimira (r.1988) Šarca (sinova Jakova Ađelovog), 5. I 2003. g.

[33] Za Šušićevu glavicu vezana je predaja o postojanju Samograda prije doseljenja plemena Šušića podno glavice, o čemu je pisao M. ŠUŠIĆ, Šušići i njihova glavica, ZRO, VI, 1(10), 2000, 52-53. Svakako, u od sada se može govoriti o Šušićevoj glavici i kao prapovijesnom lokalitetu, u što sam se još jednom uvjerio i tijekom obilaska 1. III 2003. g

[34] Posljednji obilazak Kunjaka izvršio sam 15. III 2003. g. zajedno s kolegom Ivanom Aldukom. Budući je Alduk odranije iskazivao interes prema fenomenu kasnosrednjovjekovnog fortificiranja na donjem toku Cetine slijedi i njegov cjelovitiji rad o ovoj kučićkoj utvrdi.




                                                                            Zov rodnih ognjišta, 2003. br.1 (16)

JSN Epic is designed by JoomlaShine.com