■  SVI PUTOVI: Do Omiša ima kilometar i pol zračne Uni­je, ali serpentinama triba proć dvanaest kilometara. A Kučiće su točno na 30 kilometara od Splita, Makarske, Imotskoga i Sinja. Centar, daklem, svita

■  SVI LJUDI: Kučićani su uvijek bili hrvatski orijentirani. I nisu mogli dobivati stanove i zemlju u Omišu i Dugom Ratu. Selo se nije iselilo i raselilo. Zato danas ovdje pre­biva tisuću ljudi, u školi je 112 đaka, a predsjednik Mje­snog odbora, kučićki »župan«, ima samo 25 godina

 

 

Valjalo bi pticom biti, gale­bom, pa se vinuti put ne­besa, iznad Omiša, i odo­zgo zaviriti u jedan dio skrivene ljepote, u Kučiće. Ova­ko, čeljadetu ostaje strmi uspon od Radmanovih mlinica preko Brižine na Smoline... A »prijstoli-ca« kučićkih knezova i vojvoda Srdanovića najbolje se gleda s brda Drabobulja i Križine, s vrhova či­jih se vidi i more. A od Kučića do njega, mora, zrakom je tek kilo­metar i pol, dok je cestom do op­ćinskog središta Omiša, »okolokole« punih dvanaest kilometara. Mještani ovog sela će kazat da je cestu do njih »utabao« Napoleon, da ju je probio Franjo Josip, dok su je oni sami asfaltirali 1983. go­dine dragovoljnim radom i vlasti­tim novčanim sredstvima. Vlasti bivšega sustava ništa im nisu po­mogle...

 

 

-       Dapače - reći će nam Kučićani - komunisti su činili sve da nam odmognu pa smo se za sve morali sami snalaziti kako zna­mo i umijemo. Kučiće su oduvijek bile hrvatske orijentirane i naše selo je bilo na glasu kao ustaško mjesto. Za razliku od ostalih sela, mi nismo mogli dobivati zemlju i stanove u Omišu i Dugom Ratu pa smo bili prinuđeni ostajati ov­dje i tu živjeti. To je i razlogom što se naše selo nije iselilo i raselilo, što nije ostalo pusto poput većine u susjedstvu.

U Kučićima, »glavnom gradu Omiša«, kako ovo selo popularno zovu i u općinskom središtu i u sa­mom selu, i danas pribiva oko ti­suću duša. Starije življe raduje či­njenica što im je mjesto puno mla­dosti, škola ima 112 đaka, dok im je mjesno rukovodstvo »najmlađe na svitu«. Predsjedniku Mjesnog odbora je tek dvadeset i pet, a mladim damama - dopredsjedni­ci i tajnici - još manje. I glasnogo­vornik sela, student Ćiril Tomasović, mlađahan je...

-       Po postanku je selo dosta sta­ro - veli nam kučićki »župan«, ka­ko mještani zovu svoga predsje­dnika Mjesnog odbora Ivana Kovačića - ali je po godinama starosti ljudi koji ovdje žive dosta mla­do. Stoga nam je takvo i vodstvo

MO, mlado, i dvije trećine toga vodstva su mlade dame, žene. Dopredsjednica je dama Marija Ša­rac, a tajnica još mlađa dama - Ivana Vukasović. Mi svi "radimo volonterski. A treba puno energi­je i volje... Lani smo dovršili vodo­vod, imamo struju, telefon, poštu i asfalt.

- Dobro, no što je sa zanat­stvom i obrtništvom?

- Imamo dva kafića, jednu ko­nobu, dvije prodavaonice, posto-larsku radnju, bravarsku rad­nju... zatim tu je nekoliko građe­vinskih poduzetnika, dva autobusna prijevoznika - PRIJEVOZ ČAGALJ i KUČIĆE-TRANSPORT, taksi... Imamo sve, još nam fali samo - zrakoplov. A je­dnom tjedno dolazi nam liječnik iz Omiša i valja kazati da on to či­ni" dragovoljno i besplatno... zbog starijih osoba u selu, da ne bi odla­zili u Omiš.

Dar djedova

- Imamo i frizerski salon - do­dat će »dožupanica«, odnosno dopredsjednica Marija, dok će tajni­ca Ivana pripomenuti - a ovdje se još uvijek spravlja tradicional­no jelo zvano PLISNAC i to vam je slično poljićkome soparniku. Nadalje, ovdje je još jedno origi­nalno jelo koje se zove BRAVETINA NA ŠPICU. To nećete nigdje naći osim u Kučićima.

Mnogo je toga u ovome selu iznad Cetine, a ispod Drabobulje što kod drugih nije, primjerice - lov na puhove i jela spravljena od njih.

-      Kad je sezona, ovdje se love i jedu puvi - reći će nam Kučićani - a love se zračnom puškom i ba­terijom. Meso im je izvrsno i pri­pravljaju se na različite načine. Pa moraju biti ukusni kad se hra­ne žirima.

A Kučićani se hrane i svojom tradicijom i hrvatskom slogom i ljubavlju prema kolijevci svojih pređa. U Kulturno-umjetničkom društvu »Osvit« njeguju igre i ple­sove ovoga kraja, a u uščuvanoj nošnji djedova i baka vide vrije­me koje treba uščuvati. I običaji­ma se ne da odavde iščeznuti. Premda su druga vremena, ovdje još uvijek vrijedi stari izrijek - TKO LJETI LADUJE, ZIMI GLA­DUJE - po kojemu se ravnalo živ­ljenje u selu. Ljeti bi se naporno trudilo, dok bi se nastupom jeseni i zime ženilo.

Blagdan sv. Kate bio je ovdje najčešći izlazak pred oltar, iako je bilo i onih koji su za to izabirali zimsko doba pa se vjenčavali po Božiću ili pred korizmu. U tom su ozračju nastale i djevojačke pje­sme koje se i danas pjevaju i ispjevavaju:

Vidjet ćemo na Sv. Luku koja cura daje momku ruku. Sv. Kate, što si naprišila, ja još nisam torbe nakitila. Sveti Luka, platit ću ti misu da se žene koji dosad nisu. Sveti Ante, što si na vrh Dvara, daj mi momka, ali ne bećara. U Kučićim i grama i lada, cure - momci ka da su iz grada. Moj dragane, ruku mi pozlati, bit ću tvoja o Sv. Kati. Valja imat kutiju zlatnine, tko će prosit Kovačuše fine; valja imat tri barila ulja tko će prosit cure u Sovulja. Udovica pa se udat nada, kamo l neću ja curica mlada.

Ispod Kučića, »poslin Splita na svitu najlipšeg mista«, kroz dubo­ki kanjon Cetina se lomi. Utišana i zamorena od ljudskog loma na njezinu toku, plića i mutnija nego ikada. I bez mlinica koje je slomi­lo vrijeme i drukčije navade, bez mlinara i mlina, bez jaza i stupa, sama u kamenu i s kamenom. Slo­mljena... što se k njojzi više niz Bri­žine i Smoline ne spuštaju čeljad s magaradi nakrcanom pšeni­com. Pa misli Cetina da joj je i se­lo iznad nje - slomljeno.

Ali nije i ništa Kučiće kroz po­vijest slomiti i prelomiti nije mo­glo: ni turska vojska 1648. godine kada je ognjem i mačem pohara­la selo osvećujući se Kučićanima što su se s plemstvom i pukom ostalih mjesta starohrvatske žu­pe Primorje otrgli njihovoj, tur­skoj vlasti te podložili Mletačkoj Republici, ni glad koja je Kučiće zahvatila 1782. godine, od koje je umrlo stotinu ljudi.

Rat i kuga

Ni pojava kuge u selu 1815. ni­je Kučiće slomila, a odnijela je osam Kučićana. Ljudima ispod Drabobulje i iznad Cetine život je oduvijek malo davao, a mnogo uzimao. U I. svjetskom ratu 16 je stradalih Kučićana, u II. i poraću -68, dok su u Domovinskom ratu njih četvorica su dali živote za slobo­du. U postrojbama Hrvatske voj­ske bilo ih je stotinu i trideset.

-      Nisu Kučiće od jučer - kazat će nam Kučićani.

I nisu, potvrdit će povjesnice i dokumenti .Za srednjovjekovne Kučiće znade se već davne 1315. godine iz povijesne listine kneza Jurja II Šubića. Povlastice spo­menute u toj ispravi, a koje knez Juraj daje omiškoj općini, odnose se i na žitelje negdašnjih Kučića, u toj listini zabilježenih pod nazi­vom Cuchani. A u doba naseljava­nja plemića bosansko ugarskih u bivšoj župi Poljica, poljički knez Žarko Dražojević u drugoj polovi­ci XV. stoljeća podiže »grad Kunjak« na Cetini kod Kučića O kučićkim vojvodama govore pisane i usmene predaje s početkom 17.stoljeća.

-Ja sam potomak kučićkog vojvode Ivana Srdanovića - reći će nam Jurko Srdanović zvani Vinetu - i to je najstarije pleme u Kučićima. Ja imam i grb vojvoda Srdanovića

-Dobro, a jeste li Vi vojvo­da..?

-Nisam, ja sam Vinetu i svi me znaju pod tim imenom. I svi me tako zovu., i u Omišu.

-Nu, umjesto vojvode - indi­janski poglavica?! Kako?

-Tamo 63., 64. godine u kanjo­nu Cetine se snimao film »Winne­tou« i ja sam u njemu bija kaska­der, glumija sam kauboja I dru­žio sam se s Pierreom Briceom i Krkom Donglasom. Ih, koliko smo samo pive i viskija popili zaje­dno...!? A na snimanju sam s ko­nja pao ravno 57 puta. Eto, zbog te moje glume u filmu su me pro­zvali Vinetu.

Jurko više nije kauboj jednako kao što nije ni pravi vojvoda, premda je njihov potomak, no Vi­netu, kaže, jest, a pored toga je i član kučićkog Dragovoljnoga va­trogasnog društva

-  Jest - veli nam Ante Tomasović zvani Ćuna, zapovjednik DVD-a u Kučićima - naše drago­voljno društvo ima oko stotinjak članova i četiri vatrogasna auta. Po ljudstvu smo u županiji najjači, gasili smo požare svugdje gdje ih je bilo. Jedino nismo gasili u Kuči­ćima..

-  Zašto?

-  Zato što ih ovdje nikada nije bilo.

 

 

 

Trišnje i London

Raštrkale se Kučiće po plo­dnoj zaravni, u okviru usnule rije­ke na dubini i gordih brda na visi­ni. Pa gledaju svuda uokolo, sve. do »Bijakove«... Od mlinica na Ce­tini više ne miriše brašno, a iz Sr­danovića dvora podno Drabobulje ne dopiru ljudski glasovi. Iz vječnog osina, ovdje hlad kupe nadvije već u podne, ljudi se poma­knuli sjeveru i istoku gdje je sun­ca tijekom cijeloga dana, u ne­gdašnje carstvo trešanja i loza.

-  Po 87 vaguna trišanja zadru­ga je ovdje otkupljivala - reći će nam barba Ante Marunčić (88) - i naše su trišnje odile za izvoz. Sa­da više nije tako, nade se još nešto njizi... ali nikako ka šta je bilo. Čak je jednom na Radio Londonu bilo kako su trišnje ovde rodile. A bilo je i smokava... beri .smokve pa goni u Bosnu i dotraj ječma. Po dva dana izdangubi. Sedam vla­dara sam ja prominija: Franju, Pe­tra, Aleksandra, pa opet Petra, pa Antu, pa Titu, pa opet Franju... A vina... vina je bilo ka vode.

I sada je u Kučićima vina ki suza«, konobe su pune i mirisne. U konobi KUNJAK, vlasnika Ni­kole Marunčić a, ono se toči na bu-kare i ispija se uz domaće specija­litete: pršut, sir iz kamenice, peče­nu teletinu ispod peke, kruh ispod peke... I sve to Nikola sam sprav­lja, a za vino kunjak dobio je i na­gradu na Zagrebačkom velesaj­mu. On će nam reći:

-     Pored kunjaka ja radim i je­dinstveno hrvatsko vino zlataricu i ja grožđe ne dam mastiti stro­jem, već to činim nogama ka šta su naši stari radili. I držim vino u bačvama jerbo je vino iz drvenih bačava najbolje i ono u njima mo­že disati, za razliku od bačava me­talnih. I vidite, svi govore o »školo­vanom - vinu, ali nema do selja­čkoga vina. Ja imam svoj vino­grad i moje vino piju i stranci.

-      Sto, ali izvozite vino?

-      Ne, ali u moju konobu dola­ze ovamo 95 posto stranci.

Nikolina konoba opremljena je u -starinskom« ugođaju s buka-rom od 120 godina i kamenicom u kojoj se čuva domaći sir - od 150 godina. A baka Ivka Vukasović (77) u svom pravom pravcatom et-nografskome muzeju čuva jedno minulo vrijeme, vrijeme koje pri­pada njezinoj mladosti i koje je Cetina u nepovrat odnijela. Skupi­la je sve predmete bez kojih se ne­koć nije moglo ni zamisliti življe­nje na selu...

-      Meni su dica u Santiagu i Njemačkoj - reći će nam dobra duša bake Ivke - i ja sam prošla dosta svita, ali nema lipote ka šta je ovde. I zato sam sada ovdje sa­ma... Samo, kad sam ja bila mla­da, bilo je više ljubavi. Jesmo bili gladniji, ali smo bili veseliji

-      Čuli smo da pišete pjesme?

-      A je, onako malo - izvorne i narodne More bit da sam na Tina, jerbo mi je pokojna mati Ujevićka.

Glazbena obitelj

Golema je Brabulja iznad Kuči­ća, a kučićka duša još golemija. U njojzi, duši kučićkog čeljadeta, uvi­jek je vedrine, duha, druželjubivosti, vica., Očvrsla u nedaćama...

-      Evo, vako - veli nam Stanko Raboteg (68) - kad ste vi učena če­ljad, unda mi recite zašto muški imaju brkove? Ne znaš, e! A da že­ne imaju u što pljuniti. Unda.

Učili bismo mi još od barba Stanka, no valjalo nam je dalje se­lom: kroz Rabotege, Marunčiće, Topiće, Srdanoviće. Radiće, Tomasoviće, Šarce, Sovulje, Kovačiće, Šušiće, Juričiće, Biliće, Bartuloviće, Pervane, Vukasoviće, Boži­ce i Čaglje, po priče i slike. A njih je za »dvi knjige«, a ne samo za dvi­je novinske stranice. Jer - selo je dugo s još dužom povijesti i zna­menitostima stoga i hitamo da­lje...

-     Kučiće su nekada bile glav­no odmorište na putu iz Bosne preko Zadvarja u Omiš - reći će Ivan Marunčić (77) - dok se nije probija put priko Dubaca i ovde su se minjali konji na kočijama... A Kučiće su točno na 30 kilometa­ra od Splita, Makarske, Imotskog i Sinja. Centar, daklem, svita...

Čarobno je putovati Kučićima pa stići ponad Cetine i stati na domak kanjona uz kuću Antonije i Jere Tomasovića, te poslušati im djecu svirati: Ivana (15) na gitari, Marka (13) na violini, Josipa (9) i Leonu (4) na glasoviru. A ispod ri­jeke stidljivo šumi, uvučena u svo­ju kamenu ljušturu, opala zbog ukradene vode joj...

U zadnjem od­sjaju sunčevih zraka što se blijede na zvoniku crkve, nove, Presv. Ti­jela i Krvi Kristove i preslici cr­kve, stare, Sv. Luke na groblju, don Ivan U jević je pripravljao ma­terijal za novi broj župnog lista ZOV RODNIH OGNJIŠTA, a mi smo svratili do kučićkoga šport­skog društva.. No nestalo je dana i prostora... Ljubavi i pozornosti kod ljudi nikada neće. Stoga i ne čudi da su onomad u Kučiće rado svraćali i prosjaci jer - znali su da će se tu i najesti i napiti. Kao i danas - svaki putnik namjernik...

 

Tekst : Stipe Krce,  Fotografije : Matko Biljak

(Slobodna  Dalmacija -  08.02.1999.)