KUČIĆE U SREDNJEM VIJEKU – NEKA TOPOGRAFSKA I KRONOLOŠKA PITANJA

U prethodnim nastavcima “Arheoloških potvrda…” pažnja se je primarno usmjerila podastiranju topografskih značajki na prostoru sela Slimena, Kučića i Svinišća.[1] Kad se govorilo o grobljima, nije bilo uvijek moguće pouzdano razdijeliti iznijete opise, podatke ili naznake, u određene povijesne odsječke. Ipak, u radu se je dovoljno sugerirala mogućnost dugovremenkog ukopavanja u prapovijesnim kamenim tumulima, a koje bi ulazilo u razdoblja srednjeg vijeka, pače još i kasnije. Tek bi arheološka istraživanja pružila odgovore na brojne dileme vezane za ova ukopišta u omiško-rogozničkom zaleđu, uostalom kao i za druge lokalitete, pećinske i gradinske. Kako je jedan bitan topografski segment srednjovjekovlja na ovom prostoru, Greblje u Kučićima, već uspješno razriješen upravo arheološkim istraživanjima, to je prilika da se ovdje pozove na njega u sklopu sagledavanja preostalih naznaka ili istorodnih arheoloških indicija.[2]

Pitanja uz starost kučićke crkve Sv. Luke i njenog groblja

Arheološki je potvrđeno kako ukopavanje na kučićkom Greblju traje oko dvjesto godina, od kraja 12. do kraja 14. stoljeća. Samo ukopište dovodi se, premda više sugestijom, u vezu s pretpostavljenom crkvom Sv. Mihovila, podignutoj u srednjem vijeku na širem istočnom rubnom prostoru groblja, položaju Miovilišće.[3] Ovakav zaključak, kronološki utemeljen grobnim nalazima i logički prihvatljiv u pogledu postojanja crkve (kao i njenog titulara), naknadno je razrađen te iznijet u prilog konačnog suda o povijesno-topografskim značajkama Kučića. Novija interpretacija, međutim, nije bez nekih, reklo bi se, previda. Naime, tvrdi se: “Nakon ukapanja na Greblju, odnosno uokolo crkve na Mijovilišću, groblje se prenosi na lokaciju uz baroknu crkvu posvećenu sv. Luki, na današnjem kučićkom groblju. Pretpostavka o srednjovjekovnom crkvenom objektu na Mijovilišću, posredno se može dovesti u kontekst s prikazom sv. Mihovila na jednoj staroj oltarnoj pali koja je dosta ranija od crkve Sv. Luke, sagrađene tek nakon venecijansko-turskih ratova u 17.-18. stoljeću, u kojoj se ta ista oltarna slika čuva kao vrijedna starina.”.[4] Odmah treba reći kako najranija gradnja Sv. Luke nije datirana tako kasno, ma koliko god puta crkva bila nadograđivana i time u potpunosti izgubila svoj izvorni izgled. U izvorima je prvi puta spomenuta u prvoj polovini 17. st., konkretnije 1620. g.,[5] a 1637. g. i groblje uz nju,[6] dakle, u vrijeme čvrste turske vlasti u ovim krajevima, koja je, ne treba to posebno isticati, nerado dozvoljavala i popravke kršćanskih objekata, a gradnju novih nije uopće dozvoljavala. Iznijeta formulacija, dakle, odveć je isključiva, možda prihvatljiva u okvirima povijesti umjetnosti – jer doista sve danas na njoj vidljivo i nije starije od 18. st.! – ali ne i u strogo arheološkim sagledavanjima. Stoga, kučićka crkva Sv. Luke, odnosno njena najranija jezgra, može se datirati najkasnije u sredinu ili pred konac 15. stoljeća, odnosno u vrijeme prije prvog turskog osvajanja ovih krajeva, koje je ujedno i terminus post quem non njene gradnje. Što se tiče oltarne pale s prikazom sv. Mihovila ona ima sve odlike pučkog provincijaliziranog baroka.[7] Uz to, slika je i datirana 1757. godinom, te je isključeno da bi se radilo o ranijoj srednjovjekovnoj ili, svejedno, renesansnoj slici. Osim toga prikaz sv. Mihovila nema dominantnu poziciju na pali, kako kompozicijsku tako i značenjem budući središnje društvo bl. Djevici Mariji s malenim Isusom čine sv. Luka i sv. Ante. Da se je kojim slučajem slikanjem sv. Mihovila željelo podsjetiti na drevnu crkvu vjerojatno bi i svečeva uloga bila nešto istaknutija na prikazu.

No, sama oltarska pala i nije od presudnog značaja za problem o kojemu se ovdje govori. Kudikamo veću važnost ima rečena tvrdnja glede groblja kod crkve Sv. Luke, a po kojoj bi se dalo zaključiti kako niti ono nije starije od 17.-18. st. s obzirom da se ne uzima u obzir (kao mogućnost ili pretpostavka) njegovo već ranije postojanje. Tome se, dakako, suprotstavljaju gore već spomenuti pisani izvori. Ipak, isti doduše još uvijek i nisu nepobitnim dokazom egzistiranja crkve Sv. Luke i groblja ranije od samog 15. stoljeća, odnosno njegove sredine, te tako i ne moraju proturječiti iznijetoj tvrdnji o početku ukopavanja na tom položaju netom po zamiranju ukopišta na Greblju. Doista, ne postoje nikakvi čvršći arheološki oslonci koji bi tvrdili suprotno, jer nisu poznate naznake o postojanju srednjovjekovnih ukopa na “čimatorju” Sv. Luke. Unatoč, tomu, nekoliko je indicija koje ipak upućuju na mogućnost okvirne istovremenosti groblja uokolo kučičke crkve Sv. Luke i onog na Greblju. Uz to treba odmah reći kako je nevjerojatna tristogodišnja vremenska praznina između utvrđenog konca 14. (odnosno početka 15.) stoljeća, vremena prestanka pokopavanja na Greblju, do 17.-18. stoljeća, kada bi se navodno započelo s pokapanjem uz crkvu Sv. Luke. Takva se vremenska cezura nije nastojala popuniti nekim drugim pokapališnim lokalitetom te se posredno zadobiva netočan dojam posvemašnje raseljenosti prostora Kučića u tako dugačkom vremenskom razdoblju.[8] Nedavno se je za prostor Kučića iznijelo više podataka o grobnim kamenim tumulima i uopće brojnim položajima s davnim nalazima grobova, za koja je uopćeno rečeno, kako se dozvoljava mogućnost dugotrajnog pokapanja u njima, pa i u slučaju kada se radi o kamenim tumulima.[9] Među njima naročitu bi pozornost imalo područje Povila, navlastito u pogledu toponima Crkvina i zabilježenog nalaza grobova na njoj.[10] Nema nikakve sumnje kako se u ovom slučaju radi o lokalitetu koji upućuje na ostatke temelja crkve, a čija bi datacija, okvirno kao i grobova, najvjerojatnije ulazila u srednji vijek. Svakako, neopravdano bi bilo ukazivati na veličinu ovog groblja s crkvom, uostalom kao i kod drugih položaja (gdje se je moguće radilo i o manjem broju ukopa ili čak individualnim ukopima), ali oni dovoljno upućuju na indiciju kako Greblje i ne mora biti jedinim pokapalištem srednjovjekovnih Kučića. Jedno takvo groblje posve se vjerojatno, a uzevši u obzir i druge okolnosti, čak i sigurno nalazilo na mjestu današnjeg. Naime, samo značenje srednjovjekovnog naziva sela Cuchani, spomenutog 1315. g., etimologijski se vezuje za hridinastu uzvisinu, Kuk,[11] a dotično mjesto treba vezati upravo za uzdignuti kameniti teren s crkvom Sv. Luke i groblja – upravo u smislu nazivanja ovog užeg položaja Kučićima, još u prvoj polovini XX. stoljeća.[12] Uostalom, položaj s crkvom doista je izgleda drevnijeg lokaliteta, premda bez mogućnosti za jasnije kronološko sagledavanje.[13] Podsjeti li se uz to i na činjenicu o sličnom položaju slimenske crkve i groblja, sa slučajnim nalazima grobova i starohrvatske naušnice u jednom od njih,[14] tada je i sagledavanje starosti kučićkog groblja Sv. Luke u drukčijim okvirima. Naposljetku, još jedna okolnost usmjerava ka pretpostavci o srednjovjekovnom postanju groblja i crkve Sv. Luke. Najstarija poznata kučićka plemena (Srdanovići, Vukasovići) svoje kuće oduvijek su imali istočno i južno od crkve, na ravnomjernoj udaljenosti od Kuka, te se ne čini vjerojatnim kako je njihova crkva s pokapalištem bila na dosta udaljenijem Greblju i Miovilišću. Stoga sve upućuje na postojanje (barem) dvaju odjelitih i istovremenih zajednica sa svojim grobljima,[15] a vjerojatno i crkvama, uvažili se razložna pretpostavka o postojanju one Sv. Mihovila na Miovilišću. Preostale mogućnosti, navlastito pitanje uz objekt na Crkvini (!) na Povilu, teško je ocrtavati u okvirima koje dozvoljava stanje neistraženosti uz potpuno odsustvo povijesnih indicija.[16]

Uostalom, gore iznijeto sagledavanje bilo je blisko i zaslužnoj autorici – dočim se je isprva zalagala za Greblje kao ukopišta jedne (tek!) od više naseobinskih zajednica koje su obitavale na prostoru današnjega sela tijekom srednjeg vijeka[17] – ali ga je u konačnici zamijenila tvrdnjom o premještanju ukopišta. Elaborirajući to ovdje se ne niječe takvu mogućnost, štoviše ona je kao takva i posve vjerojatna. Međutim, valja biti suzdržan u pogledu same starosti lokaliteta Sv. Luke, a koji je, temeljem gore rečenog, ipak dosta raniji.   

Značenje urezanih simbola u stijeni na Povilu

Na sjeverozapadnomu rubnom dijelu Povila, svega desetak metara istočnije od puta za Šušićev izvor ili početka odvojka koji od njega vodi za šumovitu uzvisinu Zaoblog, nalazi se uz rub plodnog polja stjenovita, dračom obavijena razvedena gromada (Sl. 1.). Na njenom gornjem, jugozapadnomu licu, osunčanom, hrapavom, visokom oko 2,5 m, pažljivim se promatranjem naziru tri plitko urezana (“uparana”) križa nejednake veličine (s lijeva na desno: 22 x 18 cm; 11 x 11 cm; 21 x 19 cm) postavljena ispod rozete približno pravilnog kruga (26 x 23 cm; Sl. 2; Crtež 1.-2.). Premda su motivi rustično izvedeni dojmljiv je njihov kompozicijski sklad, a i samo bogatstvo prikaza, što se izvrsno zapaža tek nakon što ih se polije vodom. U selu ne postoji ustaljena predaja vezana za značenje tih simbola, premda treba naglasiti kako njihov prikaz i nije općepoznat, a sadržajem je nerijetko i krivo interpretiran.[18]

Sam oblik križeva približava se umnogome tzv. grčkomu tipu, ujednačenih dužina dvaju hasti. Krževi na Povilu pretstavljaju u stvari podvrstu grčkoga križa, tzv. štakasti križ (crux patibulata), a označava ih završna, poprečna letvica na kraju hasti (oblik slova T). Uz to, horizontalna hasta manjega križa, a gotovo i vertikalna lijevoga, nije zatvorena na samom završetku poput preostalih, već sama čini križ, element tzv. ponovljenoa križa,[19] moguće i kao rezultat klesanja na neravnoj površini prije nego li namjere rezbara. Kakve su pretpostavke za datiranje te urezane kompozicije i odgonetanja njenog značenja? Analogni primjeri za rustično urezivanje, kompozicijom ili pojedinim motivima, na prirodnoj osnovi stijene, gotovo da se ne reproduciraju ili objašnjavaju u literaturi. Kučićkim oblicima križeva svakako su slični oni urezani na stećcima datiranim od polovice XIV. do polovice XVI. st.,[20] te u prvu polovinu XV. st.,[21] odnosno u XV.-XVI. st., smješteni na početku natpisa.[22] U drugu polovinu XIV. st., datirani su i stećci na kojima se nalaze urezani tzv. ponovljeni križevi,[23] kao i do sredine XV. stoljeća.[24] Vrlo slični križevi ovim na Povilu nalaze se i na završnoj stranici rapskoga rukopisnog Gospinog plača iz 1563. g.[25] Tipološki sličan, ali dosta manji križ invokacijskog značenja, nalazi se na početku jednoga bosaničkog natpisa iz 1727. g. u Donjim Brelima.[26]

Sama kružna rozeta, kao dosta uopćeniji motiv, u izvedbi ne pokazuje određene karakteristike te joj stoga nije potrebno pronalaziti analogije. Valja je vremenski promatrati u okviru već iznijetog za križeve, dakle, okvirom kasnoga, već poodmakloga, srednjega vijeka.

Teže je nastojati odrediti značenje, odnosno svrhu urezanih simbola na stijeni. Nema razloga pomišljati kako su oni nastali tek iz dokolice nekog pastira, ili s pomišljanjem na njihovu ulogu u zaštiti blaga ili polja, budući je kompozicijski izgled bogat i, ipak, smišljeno ocrtan. Označavanje granice posjeda, polja ili sela, možda bi se u ovom slučaju moglo prihvatiti s obzirom na narav urezivanja u tvrdi i nepokretni materijal kakav je stijena. Međutim, i takvoj bi mogućnosti ipak proturječilo nekoliko razloga. Kao prvo, i u tom slučaju čini se nepotrebnim isticanje cijelog repertoara znakova, a uz to dosta skritih i nevidljivih s jedne od glavnih seoskih komunikacija, koja uz to ostaje nekako “iza leđa”. Da je namjera bila označiti granicu vjerojatno bi spomenuti motivi bili urezani sa suprotne strane stijene i tako bili vidljivi s puta, dakako, i to u ponešto reduciranom i manje dorađenom izgledu. Primjer za to imamo u očitom graničnom značenju triju, dosta pojednostavljenih, uparanih križeva na živcu uz samu usku komunikaciju na položaju Granica u Oklanici (Sl. 3.).[27] Uz to i veliki kameni tumul s gornje strane ceste, na suprotnoj strani Povila,[28] bio je dobro vidljivim međašem i vjerojatno je upravo on kao takav spomenut u jednomu kasnosrednjovjekovnomu izvoru.[29]  

Jednu mogućnost za tumačenje značenja tih urezanih simbola, ma koliko god se ono možda činilo odveć duhovitom, ipak valja nakratko naznačiti. Naime, ne radi li se možda ovdje o skrivenom sakralnom položaju, konkretnije crkvi na otvorenom? Poznato je kako je selo Kučiće teško stradalo u turskoj pohari 1648. g.[30], početkom Kandijskog rata (1645.-1669.), a među njima i crkva Sv. Luke, kao vidljivi vjerski simbol njegove kršćanske pripadnosti. Ne samo tada, već i drugih godina turske vlasti, na ovim je prostorima bilo otežano, a gdjekad i nemoguće služiti se vjerskim obredima. Vjerojatno je i u tim trenucima, kad je crkva na groblju u velikoj mjeri stradala, a stanovništvo više ili manje napustilo svoje domove, ipak opstojao nekakav oblik bogoslužja u vidu najosnovnijih vjerskih okupljanja. Gledajući u dužini vremenskog tijeka takvi bi periodi s ovim vjerskim “sastancima” bili kraći i stoga, svakako, nužno prakticirani u tajnosti. Urezani simboli na stijeni bili bi konkretan odraz žive vjere, štoviše usmjeren značenju i opremi unutrašnjosti jedne crkve u trenutku okupljanja na otvorenom. Takvo tumačenje danih povijesnih odnošaja na prostoru sela cilja, dakle, na tursko razdoblje od druge pol. 15. do druge polovine 17. st. što je analogno i gore rečenom okvirnom datiranju ovih urezanih simbola, time i same “crkve na stijeni” na Povilu.[31]

Naposljetku, još jedna okolnost upućuje na moguće rješenje ovog problema glede značenja urezanih simbola. Radi se naime o širem prostoru Povila na kojemu su zabilježeni davni nalazi grobova.[32] Uočeni su istočnije od same stijene sa simbolima, a najbliži njoj odnosio bi se na skelet kojemu je lubanja navodno bila “probodena kopljem ili strijelom”,[33] mjestom nalaza udaljen točno 30 metara istočno (nagibom k sjeveru) od stijene sa simbolima (Sl. 1.). Nije nepoznato odvijanje vjerskih obreda na grobljima kada je crkva porušena,[34] te se isto može pretpostaviti i u ovom slučaju. S tim u vezi još uvijek se ništa određeno ne može reći u kakvom je odnosu bio ovaj svetišni prostor na otvorenom prema crkvenom zdanju kakvog treba pretpostaviti na stotinjak metara južnijoj Crkvini, odnosno je li nastao svijesnim pozivanjem na raniju, prostorno blisku crkvu. Ovakvim sagledavanjima otvaraju se i druga pitanja iz kučićke povijesti, na koja isto tako, na žalost, još uvijek nije lako pružiti iole pouzdane odgovore. Jedno od njih logično se nameće: zbog čega se i na groblju kod Sv. Luke nije mogao odvijao vjerski obred (kada je crkva nakon pustošenja bila neupotrebljiva) već ovdje na udaljenom Povilu? Je li se odgovor odnosi na kratkotrajnost u odvijanju vjerskih obreda na Povilu ili kraćeg boravka neke druge zajednice na ovom prostoru? Svakako, manja arheološka istraživanja u crkvi Sv. Luke, kao i na Crkvini, u mnogome bi sugerirala pouzdanije odgovore u okvirima pitanja i problema kojih se je ovdje razmatralo.

Crteže su izradili Lucijan Roki (stijena na Povilu) i Milenko Šušnar (nadgrobna ploča na groblju) prilikom našeg odlaska u Kučiće u rujnu 2003. g. Na tome im i ovom prilikom najljepše zahvaljujem, kao i Miroslavu za ustupljenu fotografiju križeva s Granice. Fotografiju Povila i urezanih simbola na stijeni načinio je autor ovog rada.

LEGENDE ISPOD FOTOGRAFIJA I CRTEŽA:

Sl. 1. Povilo u Kučićima – u krugu je stijena s urezanim simbolima, a točkom je označeno mjesto davnog nalaza skeleta s “lubanjom probodenom strijelom ili kopljem” – foto: Marinko Tomasović

Sl. 2. Urezani simboli na stijeni na Povilu (markirani bijelom kredom) – foto: Marinko Tomasović

Sl. 3. Urezani križevi na Granici u Oklanici – foto: Miroslav Tomasović

CRTEŽ 1. Stijena na Povilu s urezanim simbolima križeva i rozete (crtež: Lucijan Roki)

CRTEŽ 2. Urezani križevi i rozeta na stijeni na Povilu (crtež: Lucijan Roki)

CRTEŽ 3. Nadgrobna ploča “serdara Grgura Srdanovića” na kučićkom groblju (crtež: Milenko Šušnar)