Pregled arheološke topografije omiško-rogozničkog zaleđa,[1] lijeve strane donjeg toka rijeke Cetine s Kučićima u središtu, uključio je i položaje grobalja u Svinišćima. Za pojedine je poznato kako predstavljaju ukope u tumulima (gomilama), čestim u brončanom dobu, u 2. tisućljeću prije Krista, neovisno je li se u njih, ili pored, i naknadno ukopavalo, čak i u novovjekovnom vremenu. Sviniški tumuli nalaze se podno pećine Livčine,[2] na Glavici iznad Donjih Tafra,[3] istoimenim položajima iznad Tadinih kuća i škole,[4] na Dolama zapadno od Burića,[5] na Brstilovom (Zekinom) bušaku,[6] uz odvojak puta prema mostu na cesti za Podašpilje kod silaska u Dovnicu,[7] te podašpiljskoj Glavici Sv. Marka.[8] Neka stanja okvirno su sagledana kao mogući tumuli,[9] među ovima i na Brašenici zapadno od Burića. Tumule kao grobna mjesta relativno je lako uočiti i kada su posve devastirani, neovisno je li se vide ostaci groba. Gdjekada se ističe i predaja o nalazima u njima, ako ne uvijek istinita svakako vrlo korisna kao ukazatelj na grobni karakter. S druge strane, u Svinišćima, uostalom kao i na prostoru susjednih sela, neki su položaji razvrstani u skupinu “ neklasificiranih grobova”.[10] Ovima je, niže grebena Dola, u Dovnici, te Stubu, Raskršću i podno Viseća u Podašpilju, sagledavanje otežano, jer se ne mogu sa sigurnošću opredijeliti kao ukope u tumule ili ravna groblja. Usmeni podaci o njima uglavnom su vrlo škrti, čime je nepoznat približan broj i izgled grobova. To nije moguće sagledati niti uvidom na terenu, već gdje je im se zna barem približan položaj. Stoga je dopušteno tek pomišljati kako se radi o ravnim grobljima koji izvana (za razliku od nakupa kamenja tumula), češće, ničim i ne upućuju na pokapališta. Takvo je srednjovjekovno Greblje u Kučićima,[11] a i Grebine u sviniškim Jurjevićima, zametnute na terenu južno od kuća.[12] Uopće, gdje se okolnosti nalaza vezuju za krčenje zemlje upućivalo bi da oni izvana nisu bili obilježeni, time i na ravne grobove. Ovim je gotovo zajamčena i njihova starost, premda još uvijek otvoreno uže datiranje. Može se reći kako nazivi Greblje ili Grebine, kako je i potvrđeno u Kućićima, najčešće upućuju na srednji vijek. Uzevši u obzir i spomen sela Svinišća u pisanom izvoru srednjeg vijeka,[13] vjerojatno su i Grebine iz tog vremena, a nema sumnje kako se je i uokolo Gospine crkve na Brusu nalazilo tada groblje.

Auktor ovog teksta proteklih je godina, nakon što je prikupio i objelodanio glavninu arheološko-topografske građe s prostora Slimena, Kučića i Svinišće/Podašpilja, imao prilike slušati od sviniškog i nekadašnjeg kučićkog župnika don Marka Marasovića iskaze o još nekim položajima sa zametnutim grobovima. I sam ih je čuo od svojih župljana, te me je i kontaktirao u vezi toga.[14] Zauzimanjem i pozivanjem na terenske obilaske, a naročito živim interesom za ove povijesno-arheološke nedoumice, dodatno mi je poticao ionako postojeću želju za ponovnim navraćanjem u Svinišće. Među spomenutim položajima, za ono u polju južno od Orlina nedavnim anketiranjem nismo dobili podataka.[15] Naročiti interes pobudilo mi je pripovjedanje o grobovima u Dovnici. Isprva sam pomišljao kako je riječ o Prilazu, u dnu slikovitog klanca, na pola puta od silaska u Dovnicu na zavoju ceste do Cetine nadomak Radmanovih mlinica. O položaju je bilo govora u pogledu groba navodno zatečenog kod gradnje betonskog mosta preko potoka, 60. g. minulog stoljeća.[16] Stoga sam očekivao kakve nove podatke, s obzirom da sam o tome zabilježio kazivanja tek iz jednog izvora.[17] Ispostavilo se kako don Marko nije ciljao na ovaj grob već, navodno, zatečene prilikom sadnje loze na vrhu Dovnice, nedaleko mosta na cesti između Podašpilja i Svinišća. Prema onom što je slušao upućivalo se i na predaju o crkvi. Usporedbom s onom o crkvi na Miovilišću u Kučićima,[18] a i čvršćim indicijama o njoj na Crkvini uz Povilo,[19] činilo se kako sviniška predaja nema takvu ukorijenjenost. Uz to, izgledala je i neodređena u pogledu položaja crkve, tako i pitanjem spominje li se izričito kao podignuta. Očito nije, dočim se veli kako se tek pribavljao kamen za njenu gradnju. Radilo bi se o vremenu uoči obnove Gospine crkve na Brusu, dakle, zadnjem desetljeću 19. st. kada je i dobila današnji izgled, čime podizanje nove crkve na Dovnici više nije imalo smisla. Za vjerodostojnost predaje sumnju već iskazuje motiv za predviđeni položaj njene gradnje, kao mjesta koje bi bilo podjednako udaljeno svinišćanima i podašpiljanima. Ne treba ukazivati kako je položaj crkve na Brusu idealan, ne samo istaknutim, uzdignutim kršćanskim znakovljem u jednom prelijepom krajobrazu, već i slijedom crkvenih obnova, ljubomorno održavanih na istom mjestu. Otpada, dakako, i zauzimanje za gradnju na Dovnici iz razloga podjednake udaljenosti dvama stranama sela. Gospina crkva i ovim besprijekorno odgovara, jer sagledavši udaljenost jugoistočnijih Orlina upravo je središtu sela. Ovdje je nadasve zanimljiva podudarnost u jednoj, posve stvarnoj, nakani gradnje nove kučićke crkve. Riječ je o neostvarenoj želji don Mije Tomasovića (1852.-1937.) da je podigne na Mijovilišću, što je položajem u središtu Kučića imalo opravdanja.[20] Od ovog, može se reći i ovozemaljskog ideala svoje mladosti, don Mijo nikada nije odustao. Znakovito je kako se inicijativa za njenu gradnju, 1881.-1883., a kao posljedica i posve uznemireni duhovi, dogodila u vrijeme kada je i sviniška Gospina crkva zahtjevala pozamašnu obnovu svoje dotrajale gradnje. Sami slučaj dovničke crkve u nečem je podudaran kučićkom. Naime, predaja o crkvi na Mijovilišću nije mogla bila nepoznata don Miji, a vjerojatno ga, doduše manjim dijelom, i potakla da ovdje zamišlja novu crkvu. Možda su se i svinišćani poveli sličnim razlozima, osloncem na postojeću predaju o crkvi na Dovnici. Radije bi se prihvatilo ovakvo sagledavanje nego duhovito protumačilo kako su, koristeći kučićki slučaj, predaju izmislili i iskoristili aktuelnu potrebu obnove svoje crkve za podizanje nove.

Svejedno, u priči o crkvi na Dovnici ocrtava se okvir autentičnog predajnog karaktera, u kojemu se naslućuju povijesno-arheološke konotacije, a više sadržaji u osloncu na folklorističku jezgru. Naznake za to dobio sam obilaskom terena, nužnim i u pogledu dvojbe je li se spomen grobova u vezi crkve odnosio možda na već evidentirane tumule. Ipak, to se nije ispostavilo. Doznao sam kako uz lijevu, podašpiljsku stranu potoka, udaljenosti do 150 m jugozapadnije od mosta na cesti, zapušteni vinograd ima naziv Markovo polje.[21] Vezuje se za crkvu Sv. Marka, porušenu u nasrtaju Turaka. Veli se kako je crkva imala dva zvona, skinuta prije rušenja. U njih su pohranjene dragocjenosti (u jednom ruho, a u drugom liturgijsko posuđe) zatvorene voskom, te pokrivena pločom sakrivena u nižem dijelu Dovnice. Oko 500 metara zapadnije od Markova polja, na Milavića polju, odigrala se bitka u kojoj su Turci odnijeli pobjedu. U geomorfologiji okolnog terena Milavića polje nije istaknuto, ali je upadljivo u izgledu ledine, vel. oko 150 x 100 metara (sl. 1). Izgleda uvjerljiva tvrdnja kako se nikada nije obrađivalo, pogotovo jer su uokolo zapušteni vinogradi.[22] Navodno je na njemu, kod sadnje loze između dvaju Svjetskih ratova, nađen ljudski kostur, što bi i bio razlog nekultiviranja polja.

Povijesni okvir događanja ne zahtjeva provjera, jer su dvostoljetna turska prisutnost u omiškom zaleđu, i ništa ugodnija povremena razdoblja „ničije zemlje“, rezultirali i krvavim sukobima. U slučaju Svinišća, u najneposrednijoj blizini tvrđave Viseć (Visuć), uokvireni su u predajnu crticu o borbi na Milavića polju. Nema stoga razloga odveć sumnjati i u mogućnost postojanja kosturnice poginulih na njenoj zaravni, tim više što se upućuje na (barem jedan) ukop. Ovakvim sadržajem Milavića Polje je stvarnije (a izgledom scenski neodoljivo upečatljivo za okršaj) od istočnijeg Markovog polja. Ukazuje li predaja o crkvi na sadržajnu ravnotežu „raspodjele“ istočne strane podašpiljskog polja, gdje bi se kršćanska svetinja nalazila na jednoj, a zemaljski poraz, premda trenutačni, na drugoj strani? Pobjeda se, barem simboličkim putem, navjestila i sakrivanjem zvona crkve. Etnografska bi istraživanja možda ponudila i još koje odgovore, već kada izostaju materijalne, arheološke indicije o gradnji ili ukopima na Markovom polju. Za sada se može konstatirati kako je svečeva crkvica na sjevernijoj podašpiljskoj Glavici podignuta u kasnijem vremenu, 1778.[23]

Na kraju, neka se iznesu i zanimljive usmene podudarnosti u vezi zvona crkve na Markovom polju, iako nije lako predočiti u kojoj se mjeri miješaju folkloristički elementi s možebitnim činjenicama, već predočenim u okviru pregleda arheoloških točaka. Priče o zakopanim ili sakrivenim zvonima iznimno su učestao motiv narodnog pripovjedanja. Navodi o njima javljaju se u sklopu priča koje općenito govore o blagu – zlatu, tako i zlatnim zvonima, a isprepliču se u brojnim varijantama interpretacija. Stoga ću, među relativno brojnom usmenom folklorističkom građom, koju sam u obilascima prikupio za prostor omiškog zaleđa, izdvojiti tek neke primjere u kojima su istaknuta zakopana zvona. Svakako, pri tome neću ulaziti u prepoznavanje inačica istih priča, ili vrlo bliskih, i u pripovjedanjima s drugim motivima i sadržajima. Priču o zakopanom zvonu zabilježio sam i za Crkvinu u Kučićima.[24] Zanimljivo je kako jedna govori o potrazi za zakopanim „zlatnim zvonima“ na liticama iznad pećine Smolašnice kod Dobre vode. Međutim, u istom se iskazu i relativiziraju zvona, jer se netom odmah govori o „zlatnom blagu koje je noću bacalo crvenu svjetlost“.[25] Udaljenost Smolašnice od klanca Dovnice u silasku ka Cetini i nije velika. Spomenuto sakrivanje zvona crkve Sv. Marka u njoj ovim bi imalo i prostorno bliskog dvojnika. Također, simptomatično je što se dovnička zvona (ili zvono) povezuju i za sv. Iliju, ali i ovdje u alternativi s nečim drugim, sada sa svećevim kipom.[26] Uz to, nesumnjiva je podudarnost u spomenu kamene poklopnice groba na Prilazu u Dovnici s pločom kojom su pokrivena zvona crkve (premda se ne navodi Prilaz kao uže mjesto).[27]

Iz navedenog se ne mogu olako iznositi zaključci o izvoru navoda o zvonima, kao i podudarnostima, odnosno njihovom isključivom poticaju u predaji o crkvi Sv. Marka. U osloncu na viđenu gradnju groba na Prilazu u Dovnici možda se može pretpostaviti i suvremeni dodatak u spomenu kamene poklopnice očito starijoj priči o zakopanim zvonima. No, bilo kakva nagađanja zastaju i na činjenici nedostatnog uzorka iz anketiranja. Putem njega vjerodostojni su tek elementi kazivanja, ali ne posve i izvorni izgled predaje. U folklorističkom značenju i usmena razrada priče ima vrijednost, ali bi je valjalo ponajprije prepustiti stručnjacima tog vidokruga na daljnju razradu. Kao arheologu poticajna mi je u sličnostima navoda o crkvi na Markovom polju s onima za Mijovilišće i Crkvinu u Kučićima, sigurnim lokalitetima, ne samo u značenju toponima koji upućuju na ostatke crkava već i nalazima grobova. Možda se ovi potvrde i za podašpiljski položaj, a koji se za sada usmjeravaju tek na zapadnije Milavića polje. Arheološkim istraživanjima potvrdila bi se, ili pak posve zanijekala, i sama utemeljenost predaje o crkvi.

Legende ispod fotografija:

Sl. 1 Milavića polje pogledom s juga (foto: Marinko Tomasović)

Sl. 2 Ostaci Milavićeve kuće kod mosta na cesti (foto: Marinko Tomasović)