Još u doba moga djetinjstva najstariji su Kučićani spominjali u pripovijedanju «popa Božića», iako ga, naravno, nitko od njih nije osobno poznavao nego je to bila usmena predaja, koju nitko, nažalost, nije zapisivao, pa se sasvim izgubila. Potekao je iz stare i ugledne zvečanjske kuće Božića. Neki su odvjetci toga roda imali nadimak Baše, a iz svih ogranaka skupa bilo je od konca 17. do konca 18. stoljeća ukupno osam svećenika glagoljaša, od kojih je, svakako, najugledniji bio don Mijovija Božić (o. 1722.-1795.), dugogodišnji ravnatelj i učitelj glagoljaškoga sjemeništa u Priku (vladavac i meštar ot Skupnokuće nauka slovinskoga arcibiskupovoga prid Omišom, daržave splicke).[1] Što više za don Mihovila se može reći da je u drugoj polovici 18. stoljeća bio i općenito najugledniji svećenika glagoljaš Splitske nadbiskupije.

Don Ivan, sin Jakova Božića i Druže r. Katušić, rođen je u Zvečanjima 20. lipnja 1779. te istoga dana kršten.[2] Školovanje je dovršio u Priku g. 1800. Budući da je tada još bio premlad, nadbiskup ga je Lelije Cippico zaredio za svećenika tek 12. prosinca 1802. Prva mu je služba bila u selu Čišla, koje je tada još bilo posebna župa. On je njom upravljao od 2. veljače 1803. do g. 1805. Potom je postao župnikom u Grabovcu, gdje je ostao sedam godina, tj. do g. 1912., kad je premješten za upravitelja župe Kučiće. Kad su g. 1820. položaji župnika uređivani u skladu s austrijskim zakonima, imenovan je 22. studenoga 1820. stalnim župnikom tada još uvijek punopravne župe Kučiće. Budući da do g. 1807. nijedan seoski župnik nije bio imenovan za stalno nego samo na godinu dana, tako da mu se dogodine služba mogla produžiti ili ne produžiti, ovisno o izboru župljana i nadbiskupovoj potvrdi, don Ivan je bio prvi i jedini koji je u Kučićima djelovao s naslovom i s pravima stalnoga župnika sve do danas. Poslije njega nitko to nije mogao biti, jer su odlukom carskoga dvora u Beču iz g. 1849. male župe poput Kučića, Svinišća, Slimena i sličnih svedene na položaj tzv. izloženih kapelanija, odnosno kuratija pa su od tada mogle imati samo privremenoga upravitelja kurata, a uopće ne župnika u punopravnom značenju te riječi, pogotovo stalnoga.

Stalni župnik je prema ondašnjim propisima imao pravo ostati na svojoj župi i uživati župnička prava sve do smrti. Ako službu zbog bolesti i starosti nije mogao osobno vršiti, imao je pravo tražiti i dobiti nekoga svećenika za osobnoga pomoćnika, koji je sredstva za uzdržavanje dobivao iz Vjerske zaklade stvorene od imanja ukinutih biskupija, kaptola, samostana i bratovština, ali ipak upola manja od prihoda koja su smatrana potrebnima za pristojno uzdržavanje župnika, jer župnik je u pravilu imao i znatno veće obveze spojene s većim troškovima nego njegov pomoćnik. Don Ivan je već početkom mjeseca studenoga 1840. bio prisiljen poslužiti se tim pravom, jer je zapao u velike zdravstvene tegobe. Za svoga je pomoćnika tražio don Stipana Tomasovića, sina Antonova, koji će se nastaniti u svojoj novoj kući podignutoj u Dvoru blizu crkve Sv. Luke. Nije to postigao baš lako i brzo nego poslije liječničkih pregleda i njihovih službenih potvrda o vrlo lošemu zdravstvenom stanju, a tada samo na dvije godine. To je rješenje izdano g. 1841.[3]

Kad su te dvije godine prošle, a don Ivanu se zdravlje nije popravilo, ponovno je preko omiškoga dekanata molio za istu stvar. Morao je opet obaviti preglede te dobiti liječničke potvrde i od općinskoga liječnika u Omišu dr. Nikole Ivulića i od okružnoga. Dne 10. lipnja 1843. pisao je dekanu:

«Dragi gospodine dekanatu, dajem Vami znati, da pokle sam izaša iz Omiša, kada sam s Vami bija, sveđer jesam bija u postelji, niti sam moga svi/h/ ovi dana duovski činiti dila pastirski/h/. Sami dan o/d/ Du/h/ova u nedilju jesa/m/ izreka koju rič o Duva Svetoga, i to sideći na katrizi, jere nisa/m/ moga stojeći na nogu. Paka posli svi/h/ dana jesam sveđer u postelji, da se nisa/m/ moga mojim životom nikuda maknuti od velike bolesti romatižme, sveđerne moje bolesti, i suviše od gripa. Samo danas malo san se podiga za prići priko kuće o šćapu, i to s velikom mukom. Zato Vas molim, da upravite ovu moju prošnju prisvitlomu ordenijstvu, da pošalju dekret don Sdtipanu Tomasoviću, koji je dosada bio moj pomoćnik (…), da mi bude pomoćnik i unapridak i da čini službu u puku, jere se ja ne mogu sigurati u moj život za činiti službu u puku poradi moji betega i bolesti od moga života, niti je paka moguće, jere ovi moji betezi i bolesti puno često dolaze i duraju puno dugo, da nisan vridan ništa činiti s mojim životom. Dakle, čekam oli od prisvitlog ordenijstva, oli od Vas da mu pošaljete, istomu don Stipi, da služi ovi pu/k/ i da bude pomoćnik, kako i dosad; i da ste zdravo».[4]

Ta je molba prihvaćena pa je i Dvorska kancelarija u Beču 10. srpnja 1843. odobrila tu zamjenu. Međutim i to je bilo privremeno odobrenje, pa je 1849. opet morao ponavljati molbe i cijeli postupak. Don Stipan je baš g. 1849. postao redovitim kuratom u Svinišćima. Odatle je pomagao koliko je mogao, ali je selo bilo nezadovoljno. Božić je se zbog toga mučno osjećao pa je 2. travnja 1849. pisao biskupu u Split:

«(…) Ja budući pita s velikom mukom moga pomoćnika u priuzvišenoga Vladanja don Stipana Tomasovića poradi moje starosti i bolesti, romatižme i drugi betega i bolesti od moga života i moje starosti, a sada ste mi digli pomoćnika koji po dužnosti od pastirstva ne može služit ni puk od Svinišća poradi svoji niki betaga i bolesti, a kamoli će činiti pomoć meni i ovomu puku (…). Zato, oli mi dajte drugoga pomoćnika, oli Vam ostavljam kuratiju, jere ne mogu služiti puka ni bolesnike poništo, ma poništo. Ja naslanjam na Vašu dušu ovi puk, jere ga ja ne mogu služiti (…). Ima paka u Cisti don Pava Ćubelić koji bi bija podobit za pomoćnika župniku za bolesnike (…). I ja Vam dajem na znanje kako starišini, a u me se ne uvajte (…).[5]

Navedena je molba ostala bez traženoga rješenja, jer svećenika je bilo sve manje. Nekadašnje mnoštvo svećenika glagoljaša školovanih u Priku do g. 1821. – tada je pričko sjemenište zatvoreno – sve više se osipalo, a novih svećenika školovanih u talijansko-latinskim školama, gimnaziji u Splitu i bogosloviji u Zadru, bilo je vrlo malo. Dok je i prosječna seoska kuća mogla podnijeti troškove za trogodišnje školovanje bogoslova u Priku, poslije g. 1821. ni najbogatija nije mogla lako smoći sredstava za uzdržavanje svoga đaka tijekom četverogodišnje osnovne škole u Splitu, iz koje se moglo prijeći u osmogodišnju gimnaziju i napokon četverogodišnju bogosloviju. Bogoslovi su bili stipendirani, ali prije toga je trebalo učiti dvanaest godina izvan rodnoga mjesta, a tko je to mogao platiti? Tadašnji je biskup Pini, teško zabrinut zbog toga, molio i kumio vrhovne državne vlasti da dopuste ponovno otvaranje hrvatske skraćene bogoslovije u Priku, ali će g. 1854. dobit samo dopuštenje da u toj bivšoj glagoljaškoj bogosloviji otvori za dječake sa sela potpunu osnovnu školu s talijanskim nastavnim jezikom, iz koje će onda moći prijeći u gimnaziju, kako bi mogli nastaviti, a neki i dovršiti dvanaestogodišnje školovanje propisano za sve svećenike po tadašnjim zakonima.

Tako se je Božić morao i dalje oslanjati na kakvu takvu pomoć sviniškoga kurata don Stipana Tomasovića sve dok nije napokon g. 1856. dobio rješenje o potpunomu umirovljenju. Ostao je i dalje živjeti u svojoj lijepoj, ali maloj, kućici koju je sagradio u Kučićima pod planinom, na zapadnomu rubu Srdanovića, sa svojim prasinovcem Grgom, jer biskupijski godišnjaci, tzv. šematizmi, sve do g. 1860. navode da živi u Kučićima. Smrt je ipak dočekao u rodnomu selu pod Mosorom, jer zvečanjski je župnik don Ivan Kružičević 15. veljače 1860. javio biskupu: «U dan 14. tekućega miseca veljače na 4 ure jutrene jest umrah /!/ don Ivan Božić, jednoć župnik od Kučića, koji nahodio se je na pribivanju u ovoj župi kod svoje kuće kakono pensionat».

Već je rečeno da je Božić bio jedini stalni župnik – naši bi stari rekli «vetivi» (od talijanske riječi effetivo, koja znači  redoviti, stalni) – u Kučićima. Osim toga on je u Kučićima prvi otvorio i barem neko kratko vrijeme držao župnu školu za seoske dječake (1828./29.), o čemu je u Zovu već bilo pisano.[6] Napokon kao njegov posljednji ostvareni rekord treba navesti to što je najduže kao dušobrižnik djelovao u našemu selu. Ukupno je od dolaska 1812. do umirovljenja 1856., uza sve svoje tegobe i bolesti, proveo u toj službi 44 godine, dakle gotovo pola stoljeća, u čemu mu se donekle približio samo don Mijo Tomasović sa svojih nešto manje od trideset godina svećeničke službe u rodnomu selu, ali on u dva navrata.

[1] Najosnovnije podatke o njima v. u: S. KOVAČIĆ, Iz prošlosti župe Zvečanje, Poljica 9/1984. str. 20-21; Isti, Božić Mihovil, u: Hrvatski biografski leksikon, 2, Zagreb 1989, str. 236-237.