■ SVI PUTOVI: Do Omiša ima kilometar i pol zračne Unije, ali serpentinama triba proć dvanaest kilometara. A Kučiće su točno na 30 kilometara od Splita, Makarske, Imotskoga i Sinja. Centar, daklem, svita
■ SVI LJUDI: Kučićani su uvijek bili hrvatski orijentirani. I nisu mogli dobivati stanove i zemlju u Omišu i Dugom Ratu. Selo se nije iselilo i raselilo. Zato danas ovdje prebiva tisuću ljudi, u školi je 112 đaka, a predsjednik Mjesnog odbora, kučićki »župan«, ima samo 25 godina
Valjalo bi pticom biti, galebom, pa se vinuti put nebesa, iznad Omiša, i odozgo zaviriti u jedan dio skrivene ljepote, u Kučiće. Ovako, čeljadetu ostaje strmi uspon od Radmanovih mlinica preko Brižine na Smoline... A »prijstoli-ca« kučićkih knezova i vojvoda Srdanovića najbolje se gleda s brda Drabobulja i Križine, s vrhova čijih se vidi i more. A od Kučića do njega, mora, zrakom je tek kilometar i pol, dok je cestom do općinskog središta Omiša, »okolokole« punih dvanaest kilometara. Mještani ovog sela će kazat da je cestu do njih »utabao« Napoleon, da ju je probio Franjo Josip, dok su je oni sami asfaltirali 1983. godine dragovoljnim radom i vlastitim novčanim sredstvima. Vlasti bivšega sustava ništa im nisu pomogle...
- Dapače - reći će nam Kučićani - komunisti su činili sve da nam odmognu pa smo se za sve morali sami snalaziti kako znamo i umijemo. Kučiće su oduvijek bile hrvatske orijentirane i naše selo je bilo na glasu kao ustaško mjesto. Za razliku od ostalih sela, mi nismo mogli dobivati zemlju i stanove u Omišu i Dugom Ratu pa smo bili prinuđeni ostajati ovdje i tu živjeti. To je i razlogom što se naše selo nije iselilo i raselilo, što nije ostalo pusto poput većine u susjedstvu.
U Kučićima, »glavnom gradu Omiša«, kako ovo selo popularno zovu i u općinskom središtu i u samom selu, i danas pribiva oko tisuću duša. Starije življe raduje činjenica što im je mjesto puno mladosti, škola ima 112 đaka, dok im je mjesno rukovodstvo »najmlađe na svitu«. Predsjedniku Mjesnog odbora je tek dvadeset i pet, a mladim damama - dopredsjednici i tajnici - još manje. I glasnogovornik sela, student Ćiril Tomasović, mlađahan je...
- Po postanku je selo dosta staro - veli nam kučićki »župan«, kako mještani zovu svoga predsjednika Mjesnog odbora Ivana Kovačića - ali je po godinama starosti ljudi koji ovdje žive dosta mlado. Stoga nam je takvo i vodstvo
MO, mlado, i dvije trećine toga vodstva su mlade dame, žene. Dopredsjednica je dama Marija Šarac, a tajnica još mlađa dama - Ivana Vukasović. Mi svi "radimo volonterski. A treba puno energije i volje... Lani smo dovršili vodovod, imamo struju, telefon, poštu i asfalt.
- Dobro, no što je sa zanatstvom i obrtništvom?
- Imamo dva kafića, jednu konobu, dvije prodavaonice, posto-larsku radnju, bravarsku radnju... zatim tu je nekoliko građevinskih poduzetnika, dva autobusna prijevoznika - PRIJEVOZ ČAGALJ i KUČIĆE-TRANSPORT, taksi... Imamo sve, još nam fali samo - zrakoplov. A jednom tjedno dolazi nam liječnik iz Omiša i valja kazati da on to čini" dragovoljno i besplatno... zbog starijih osoba u selu, da ne bi odlazili u Omiš.
Dar djedova
- Imamo i frizerski salon - dodat će »dožupanica«, odnosno dopredsjednica Marija, dok će tajnica Ivana pripomenuti - a ovdje se još uvijek spravlja tradicionalno jelo zvano PLISNAC i to vam je slično poljićkome soparniku. Nadalje, ovdje je još jedno originalno jelo koje se zove BRAVETINA NA ŠPICU. To nećete nigdje naći osim u Kučićima.
Mnogo je toga u ovome selu iznad Cetine, a ispod Drabobulje što kod drugih nije, primjerice - lov na puhove i jela spravljena od njih.
- Kad je sezona, ovdje se love i jedu puvi - reći će nam Kučićani - a love se zračnom puškom i baterijom. Meso im je izvrsno i pripravljaju se na različite načine. Pa moraju biti ukusni kad se hrane žirima.
A Kučićani se hrane i svojom tradicijom i hrvatskom slogom i ljubavlju prema kolijevci svojih pređa. U Kulturno-umjetničkom društvu »Osvit« njeguju igre i plesove ovoga kraja, a u uščuvanoj nošnji djedova i baka vide vrijeme koje treba uščuvati. I običajima se ne da odavde iščeznuti. Premda su druga vremena, ovdje još uvijek vrijedi stari izrijek - TKO LJETI LADUJE, ZIMI GLADUJE - po kojemu se ravnalo življenje u selu. Ljeti bi se naporno trudilo, dok bi se nastupom jeseni i zime ženilo.
Blagdan sv. Kate bio je ovdje najčešći izlazak pred oltar, iako je bilo i onih koji su za to izabirali zimsko doba pa se vjenčavali po Božiću ili pred korizmu. U tom su ozračju nastale i djevojačke pjesme koje se i danas pjevaju i ispjevavaju:
Vidjet ćemo na Sv. Luku koja cura daje momku ruku. Sv. Kate, što si naprišila, ja još nisam torbe nakitila. Sveti Luka, platit ću ti misu da se žene koji dosad nisu. Sveti Ante, što si na vrh Dvara, daj mi momka, ali ne bećara. U Kučićim i grama i lada, cure - momci ka da su iz grada. Moj dragane, ruku mi pozlati, bit ću tvoja o Sv. Kati. Valja imat kutiju zlatnine, tko će prosit Kovačuše fine; valja imat tri barila ulja tko će prosit cure u Sovulja. Udovica pa se udat nada, kamo l neću ja curica mlada.
Ispod Kučića, »poslin Splita na svitu najlipšeg mista«, kroz duboki kanjon Cetina se lomi. Utišana i zamorena od ljudskog loma na njezinu toku, plića i mutnija nego ikada. I bez mlinica koje je slomilo vrijeme i drukčije navade, bez mlinara i mlina, bez jaza i stupa, sama u kamenu i s kamenom. Slomljena... što se k njojzi više niz Brižine i Smoline ne spuštaju čeljad s magaradi nakrcanom pšenicom. Pa misli Cetina da joj je i selo iznad nje - slomljeno.
Ali nije i ništa Kučiće kroz povijest slomiti i prelomiti nije moglo: ni turska vojska 1648. godine kada je ognjem i mačem poharala selo osvećujući se Kučićanima što su se s plemstvom i pukom ostalih mjesta starohrvatske župe Primorje otrgli njihovoj, turskoj vlasti te podložili Mletačkoj Republici, ni glad koja je Kučiće zahvatila 1782. godine, od koje je umrlo stotinu ljudi.
Rat i kuga
Ni pojava kuge u selu 1815. nije Kučiće slomila, a odnijela je osam Kučićana. Ljudima ispod Drabobulje i iznad Cetine život je oduvijek malo davao, a mnogo uzimao. U I. svjetskom ratu 16 je stradalih Kučićana, u II. i poraću -68, dok su u Domovinskom ratu njih četvorica su dali živote za slobodu. U postrojbama Hrvatske vojske bilo ih je stotinu i trideset.
- Nisu Kučiće od jučer - kazat će nam Kučićani.
I nisu, potvrdit će povjesnice i dokumenti .Za srednjovjekovne Kučiće znade se već davne 1315. godine iz povijesne listine kneza Jurja II Šubića. Povlastice spomenute u toj ispravi, a koje knez Juraj daje omiškoj općini, odnose se i na žitelje negdašnjih Kučića, u toj listini zabilježenih pod nazivom Cuchani. A u doba naseljavanja plemića bosansko ugarskih u bivšoj župi Poljica, poljički knez Žarko Dražojević u drugoj polovici XV. stoljeća podiže »grad Kunjak« na Cetini kod Kučića O kučićkim vojvodama govore pisane i usmene predaje s početkom 17.stoljeća.
-Ja sam potomak kučićkog vojvode Ivana Srdanovića - reći će nam Jurko Srdanović zvani Vinetu - i to je najstarije pleme u Kučićima. Ja imam i grb vojvoda Srdanovića
-Dobro, a jeste li Vi vojvoda..?
-Nisam, ja sam Vinetu i svi me znaju pod tim imenom. I svi me tako zovu., i u Omišu.
-Nu, umjesto vojvode - indijanski poglavica?! Kako?
-Tamo 63., 64. godine u kanjonu Cetine se snimao film »Winnetou« i ja sam u njemu bija kaskader, glumija sam kauboja I družio sam se s Pierreom Briceom i Krkom Donglasom. Ih, koliko smo samo pive i viskija popili zajedno...!? A na snimanju sam s konja pao ravno 57 puta. Eto, zbog te moje glume u filmu su me prozvali Vinetu.
Jurko više nije kauboj jednako kao što nije ni pravi vojvoda, premda je njihov potomak, no Vinetu, kaže, jest, a pored toga je i član kučićkog Dragovoljnoga vatrogasnog društva
- Jest - veli nam Ante Tomasović zvani Ćuna, zapovjednik DVD-a u Kučićima - naše dragovoljno društvo ima oko stotinjak članova i četiri vatrogasna auta. Po ljudstvu smo u županiji najjači, gasili smo požare svugdje gdje ih je bilo. Jedino nismo gasili u Kučićima..
- Zašto?
- Zato što ih ovdje nikada nije bilo.
Trišnje i London
Raštrkale se Kučiće po plodnoj zaravni, u okviru usnule rijeke na dubini i gordih brda na visini. Pa gledaju svuda uokolo, sve. do »Bijakove«... Od mlinica na Cetini više ne miriše brašno, a iz Srdanovića dvora podno Drabobulje ne dopiru ljudski glasovi. Iz vječnog osina, ovdje hlad kupe nadvije već u podne, ljudi se pomaknuli sjeveru i istoku gdje je sunca tijekom cijeloga dana, u negdašnje carstvo trešanja i loza.
- Po 87 vaguna trišanja zadruga je ovdje otkupljivala - reći će nam barba Ante Marunčić (88) - i naše su trišnje odile za izvoz. Sada više nije tako, nade se još nešto njizi... ali nikako ka šta je bilo. Čak je jednom na Radio Londonu bilo kako su trišnje ovde rodile. A bilo je i smokava... beri .smokve pa goni u Bosnu i dotraj ječma. Po dva dana izdangubi. Sedam vladara sam ja prominija: Franju, Petra, Aleksandra, pa opet Petra, pa Antu, pa Titu, pa opet Franju... A vina... vina je bilo ka vode.
I sada je u Kučićima vina ki suza«, konobe su pune i mirisne. U konobi KUNJAK, vlasnika Nikole Marunčić a, ono se toči na bu-kare i ispija se uz domaće specijalitete: pršut, sir iz kamenice, pečenu teletinu ispod peke, kruh ispod peke... I sve to Nikola sam spravlja, a za vino kunjak dobio je i nagradu na Zagrebačkom velesajmu. On će nam reći:
- Pored kunjaka ja radim i jedinstveno hrvatsko vino zlataricu i ja grožđe ne dam mastiti strojem, već to činim nogama ka šta su naši stari radili. I držim vino u bačvama jerbo je vino iz drvenih bačava najbolje i ono u njima može disati, za razliku od bačava metalnih. I vidite, svi govore o »školovanom - vinu, ali nema do seljačkoga vina. Ja imam svoj vinograd i moje vino piju i stranci.
- Sto, ali izvozite vino?
- Ne, ali u moju konobu dolaze ovamo 95 posto stranci.
Nikolina konoba opremljena je u -starinskom« ugođaju s buka-rom od 120 godina i kamenicom u kojoj se čuva domaći sir - od 150 godina. A baka Ivka Vukasović (77) u svom pravom pravcatom et-nografskome muzeju čuva jedno minulo vrijeme, vrijeme koje pripada njezinoj mladosti i koje je Cetina u nepovrat odnijela. Skupila je sve predmete bez kojih se nekoć nije moglo ni zamisliti življenje na selu...
- Meni su dica u Santiagu i Njemačkoj - reći će nam dobra duša bake Ivke - i ja sam prošla dosta svita, ali nema lipote ka šta je ovde. I zato sam sada ovdje sama... Samo, kad sam ja bila mlada, bilo je više ljubavi. Jesmo bili gladniji, ali smo bili veseliji
- Čuli smo da pišete pjesme?
- A je, onako malo - izvorne i narodne More bit da sam na Tina, jerbo mi je pokojna mati Ujevićka.
Glazbena obitelj
Golema je Brabulja iznad Kučića, a kučićka duša još golemija. U njojzi, duši kučićkog čeljadeta, uvijek je vedrine, duha, druželjubivosti, vica., Očvrsla u nedaćama...
- Evo, vako - veli nam Stanko Raboteg (68) - kad ste vi učena čeljad, unda mi recite zašto muški imaju brkove? Ne znaš, e! A da žene imaju u što pljuniti. Unda.
Učili bismo mi još od barba Stanka, no valjalo nam je dalje selom: kroz Rabotege, Marunčiće, Topiće, Srdanoviće. Radiće, Tomasoviće, Šarce, Sovulje, Kovačiće, Šušiće, Juričiće, Biliće, Bartuloviće, Pervane, Vukasoviće, Božice i Čaglje, po priče i slike. A njih je za »dvi knjige«, a ne samo za dvije novinske stranice. Jer - selo je dugo s još dužom povijesti i znamenitostima stoga i hitamo dalje...
- Kučiće su nekada bile glavno odmorište na putu iz Bosne preko Zadvarja u Omiš - reći će Ivan Marunčić (77) - dok se nije probija put priko Dubaca i ovde su se minjali konji na kočijama... A Kučiće su točno na 30 kilometara od Splita, Makarske, Imotskog i Sinja. Centar, daklem, svita...
Čarobno je putovati Kučićima pa stići ponad Cetine i stati na domak kanjona uz kuću Antonije i Jere Tomasovića, te poslušati im djecu svirati: Ivana (15) na gitari, Marka (13) na violini, Josipa (9) i Leonu (4) na glasoviru. A ispod rijeke stidljivo šumi, uvučena u svoju kamenu ljušturu, opala zbog ukradene vode joj...
U zadnjem odsjaju sunčevih zraka što se blijede na zvoniku crkve, nove, Presv. Tijela i Krvi Kristove i preslici crkve, stare, Sv. Luke na groblju, don Ivan U jević je pripravljao materijal za novi broj župnog lista ZOV RODNIH OGNJIŠTA, a mi smo svratili do kučićkoga športskog društva.. No nestalo je dana i prostora... Ljubavi i pozornosti kod ljudi nikada neće. Stoga i ne čudi da su onomad u Kučiće rado svraćali i prosjaci jer - znali su da će se tu i najesti i napiti. Kao i danas - svaki putnik namjernik...
Tekst : Stipe Krce, Fotografije : Matko Biljak
(Slobodna Dalmacija - 08.02.1999.)