Pišući o roditeljskim odgojnim postupcima, koji se preporučuju u obiteljskom odgoju, da bi roditeljska pedagoška nastojanja bila primjerena i učinkovita, u prošlom broju (br. 1/2000.) Zova rodnih ognjišta pisali smo o postupcima koji angažiraju djecu, koji traže njihovo djelatno sudjelovanje u životnim manifestacijama. Pod nazivom: Od organizacije života do navikavanja djece na rad, razmatrali smo značenje organizacije života u obitelji, igre, kulturne razonode i rada.            Nakana ovoga teksta je upozoriti roditelje i sve čitatelje na posebnu skupinu roditeljskih pedagoških postupaka kojima oni potiču djecu na dobro ponašanje i dobra djela. Dobro ponašanje i dobri postupci, naime, pretpostavljaju voljni napor, određenu samodisciplinu, poštovanje društvenih normi, pravila kulturnog ponašanja. U tomu djeca imaju određene teškoće, iskušenja, često kolebaju, popuštaju. Stoga ih treba poticati na dobra djela, bodriti, sokoliti, podržavati da ustraju u dobrim činima, da se dobro, kulturno ponašaju.

U ovom prilogu govorit ćemo o roditeljskim poticajima i o odgojnoj vrijednosti njihove pedagoške potpore djeci u svemu što je dobro, plemenito, kulturno, društveno korisno i ljudski prihvatljivo.

Roditeljsko priznanje

Kada dijete učini nešto dobro, postigne određeni uspjeh, primjerno se ponaša, kulturno ophodi, kada se zalaže, prihvaća i izvršava svoje obveze, kada dobro radi i ustrajno je u pozitivnim nastojanjima, treba mu odati priznanje. To se ugodno doima svakoga čovjeka pa i djeteta. Može se iskazati u obliku odobravanja, pozitivnog vrjednovanja, sokoljenja, podržavanja. Priznanje razvija samosvijest i povjerenje u sebe te potiče na daljnje zalaganje i odgovarajuće djelovanje. U tomu je njegovo pedagoško značenje.            Priznanja su potrebna poglavito maloj djeci. Ona pojačavaju njihovu radost zbog postignutog uspjeha, pomažu im da paze na svoje postupke i da djeluju u skladu s postavljenim pravilima i željama roditelja. Možemo ih izraziti riječima, osmijehom, naklonom glave, blagim dodirom ruke ili tako da se djetetu povjeri određena uloga kao priznanje. Važno je da ono osjeti naše odobravanje, našu suglasnost s njegovim postupcima. Ono se tomu veseli i trudit će se da ponovno postigne naše odobravanje, a to znači da će nastojati postupati u skladu s našim željama, pravilima kućnoga reda i kulturom ponašanja.            Djeca su nestabilna, mijenjaju raspoloženja, često se kolebaju. Zato su im potrebna priznanja, potpora. Priznanja im pružaju zadovoljstvo, bude osjećaj sigurnosti, jačaju povjerenje u sebe i svoje mogućnosti, potiču na daljnje dobre čine. Ona znače i pozitivnu usmjerbu, koja sama po sebi ima pozitivno značenje u odgojnim nastojanjima. Stoga ne treba izbjegavati priznanja u odgoju. I što su djeca mlađa, to su im potrebnije potpore u obliku priznanja.

            Usporedo s procesom razvitka i osamostaljivanja mladih, priznanja se mogu smanjivati na manju mjeru, ali se nikada posve ne ukidaju, jer je posve razumljivo i pošteno da dobre i vrijedne postupke prate priznanja. Stoga ne škrtarite s priznanjima kada su zaslužena i kada djecu mogu potaknuti da više paze na svoje postupke i da ih mijenjaju u pozitivnom smjeru.

Viši stupanj priznanja

Viši je stupanj priznanja pohvala. Njome se odobrava postupak, izriče povjerenje ili priznanje za dobre rezultate rada, ponašanja, načina djelovanja. Roditelj njome ističe svoje zadovoljstvo što je dijete ustrajalo u dobrim djelima, što obavlja svoje dužnosti i obveze, što je uredno, radino, disciplinirano. Ona upozorava na pozitivne odlike, sposobnosti i mogućnosti, jača volju, podiže radni polet, razvija samosvijest, potiče buduće zalaganje. Njome se potvrđuje ispravnost djetetova postupka, a time ga se potiče da ustraje, da i dalje tako postupa. To povjerenje utječe na dobro ponašanje.            Pohvala jače djeluje, ako se izriče javno i na svečan način: pred braćom i sestrama, pred drugom djecom, njihovim roditeljima, prijateljima. Poslužimo se primjerom. Dijete je bez prigovora pomagalo majci u kućnim poslovima. Neka ga ona nakon toga javno pohvali pred članovima obitelji i istakne kako je bilo vrlo marljivo i mnogo joj pomoglo da se poslovi obave na vrijeme i dobro. Takva pohvala izaziva osjećaj ugode. Dijete se osjeća zadovoljno. A budući da je taj ugodni osjećaj posljedica njegova dobrog postupka, ono uočava da dobar postupak može imati ugodnu posljedicu. Ako su roditelji dosljedni u tomu da za dobre čine izriču priznanje i pohvale, dijete će shvatiti i zaključiti da dobra djela doista imaju ugodne posljedice. Rezultat će biti pozitivan stav prema takvim djelima. Tako se pobuđuju i razvijaju unutarnji motivi i pozitivni stavovi prema dobrim postupcima.            Prilikom izricanja pohvale treba uzeti u obzir djetetovu dob i uvjete u kojima se primjenjuje. Mlađu djecu treba pohvaliti i za manje dobre čine i tako ih poticati na dobra djela i ponašanje. Zreliju pak mladež treba hvaliti samo za čine koji zaslužuju pohvalu s obzirom na njihovu zrelost. Ne treba hvaliti za svaku sitnicu, jer se djeca u tom slučaju naviknu na česte pohvale pa su manje osjetljiva na njih. Time se njihov pozitivni učinak umanjuje.

            Razumije se da pohvala treba biti pravedna i zaslužena. Moraju se uzeti u obzir i individualne razlike među djecom. Samouvjereno ćemo dijete manje hvaliti od plahoga i potištenog koje nema povjerenja u svoje mogućnosti. Isto tako, zreliju djecu, koja već imaju određeni osjećaj za svoje dužnosti i obveze, nije potrebno toliko hvaliti kao onu kojoj je još potrebna naša potpora. U pravilu je djeci roditeljska potpora potrebna i stoga ih, kada to zaslužuju treba pohvaliti.

Nagrada kao priznanje

Nagrada je najjače sredstvo poticanja. Ona donosi ne samo duhovno zadovoljstvo i roditeljevo priznanje nego i materijalnu vrijednost. No upravo zbog toga vrlo je osjetljiva. Naime postoji opasnost da ta materijalna vrijednost postane svrha i smisao djelatnosti. Stoga je nagrađivanje u odgojnoj djelatnosti uvijek delikatno. S jedne strane snažno motivira na postupak, a s druge izaziva sebične porive, težnju za isticanjem i zavist ostale djece. Roditelj mora nastojati da nagrada ne postane sama sebi svrhom. Ona mora ostati samo sredstvo za postizanje viših odgojnih zadaća. Zbog toga su potrebni veći oprez i osjećaj za mjeru pri nagrađivanju nego prilikom primjene priznanja i pohvale. Nagrađivanje valja upotrebljavati rijetko i pravedno.            I pri nagrađivanju vrijedi pravilo da ga treba više prakticirati kod mlađe djece, ali ni u njih ne suviše često. Osim pojedinačnih, dobro je primjenjivati i zajedničke nagrade knjigama, izletima, posjetama kazalištu, izložbama, koncertima, muzejima. Novčane nagrade i velike materijalne vrijednosti valja izbjegavati, jer potiču na postupke iz koristoljublja.            Nagradu ne bi trebalo unaprijed obećati. Mnogo je bolje da ona iznenadi dijete kao posljedica njegova dobra postupanja. Tada je njezin odgojni utjecaj snažniji. Ako smo je ipak obećali, onda, razumije se, obećanje moramo ispuniti.

            U obiteljskoj sredini nagrađivanje može i mora imati specifičnu ulogu i značenje. Roditelj može nagraditi dijete igračkom, čokoladom, značkom, ali može i posebnim zanimanjem za dijete, zagrljajem, zajedničkom šetnjom i razgovorom, odlaskom na izlet. Nagrađivanje ne bi smjelo biti prečesto. Dječju poslušnost ne treba kupovati. Njihova je dužnost sudjelovati u svim obiteljskim poslovima. Nagrada bi mogla biti samo izuzetno roditeljsko priznanje za posebno vrijedna djela i zalaganje.

Obećanje kao poticaj

Obećanjem roditelj unaprijed najavljuje djetetu nešto ugodno, pohvalu ili nagradu. Očekujući buduću radost, koja mu je obećana i treba doći, u djetetu se budi ugodno raspoloženje. Time se njegova volja potiče na dobro djelovanje u skladu sa željama roditelja i društvenim normama. Uz to, obećanjem se mogu potiskivati, kočiti nepoželjni i negativni porivi. Obećana nagrada upućuje dijete na to da ne postupa suprotno željama roditelja koji mu je obećao nagradu.            Obećanje snažno djeluje i ima snažnu motivacijsku snagu. Ta je snaga izravno proporcionalna sa intenzitetom ugode koju dijete očekuje. Ako obećamo nešto što ima veće značenje za dijete i izaziva veću radost, tada je motivacijska snaga obećanja veća. Ali u tome se krije i određena opasnost. Ako se obećaju veće materijalne vrijednosti, tada te vrijednosti, kao i kod nagrađivanja, mogu postati svrhe djetetova djelovanja i mogu potiskivati više moralne motive.            Druga je teškoća u tomu što velika obećanja nije lako ostvariti, a svako obećanje mora biti održano. Neispunjeno obećanje narušava roditeljski ugled i izaziva djetetovo nepovjerenje. To donosi velike teškoće u daljnjim dodirima s djetetom i odgojnim nastojanjima. Stoga valja unaprijed ocijeniti hoće li se  dano obećanje moći ispuniti. Ako nismo sigurni u to ne smijemo ni obećavati.

            Obećanje snažnije djeluje na kraći rok. Vrlo dugi rokovi umanjuju snagu motivacije. Ono isto tako snažnije djeluje kada ga daje roditelj koji uživa veći ugled. Njegova je motivacijska snaga jača, a djelovanje pozitivnije i tada kada se rijeđe primjenjuje i doslijedno ostvaruje. Mladež se raduje izletima, šetnjama, posjetima kulturnim priredbama, koncertima, zabavnim i rekreacijskim središtima pa ih je bolje obećavati nego veće materijalne vrijednosti.

I natjecanje može djelovati poticajno

Odavno je uočeno da natjecanje može biti sredstvo poticanja u obitelji, školi i odgajanju uopće. Upotrebljavali su ga već stari Grci. Natjecanje kao odgojno sredstvo unosi među natjecatelje određenu živost i vedrinu, djeluje na osjećaje, razvija zanimanje, jača volju u želji za pobjedom. Time potiče na zalaganje, djelovanje uspjeh, traži da se radne zadaće obave dobro i što prije.            Natjecanje ne bi trebalo biti prečesto, jer česta natjecanja gube privlačnost. Motivi im trebaju biti vrijedni učinci, djela, pozitivne ambicije, a ne osobna korist, taština, hvalisanje, ruganje slabijima, zajedljivost, umišljenost. Takve pojave valja taktično suzbijati tijekom natjecanja. Mogu se organizirati i natjecanja skupina djece u kojima se dobri rezultati postižu zajedničkim zalaganjem, suradnjom i potpomaganjem.

            Moguće je, i preporuča se, i natjecanje sa samim sobom, a očituje se u stalnom nastojanju da rezultati našeg učenja, rada i svakog djelovanja budu sve bolji i bolji, da stalno pobjeđujemo sami sebe.

 Zov rodnih ognjišta, 2000. br.2 (11)