Urbana topografija i mikropolitički problemi Smojinog Veloga mista

Ne sjećam se točno prvoga susreta sa Splitom. Pamtim, kao u nekom crno-bijelom filmu, šetnje preko Rive i kroz Dioklecijanovu palaču, žamor ljudi za vrijeme proslave sv. Dujma i naravno, euforiju koja je vladala gradom dok je Hajduk igrao na Poljudu i Jugoplastika na Gripama. Već tada, dok sam kao mala djevojčica šetala ulicama ove dalmatinske metropole, držeći čvrsto ruku svoga oca osjećala sam se kao dio neke predstave. Uživala sam u mirisu mora, živahnim ulicama uronjenima u tipični mediteranski kolorit i u splitskom humoru ulice. Split je uvijek za mene bio neka vrsta teatra ulice. Iako se mnogi slažu da Split i nije ono što je nekada bio te da danas, u jeku globalizacije, dok nas nose kapitalističke struje, stari Split polako izumire, još uvijek me veseli šetnja ulicama Splita. Još uvijek volim biti dio splitskoga teatra ulice koji, iako polagano izumire, utkan je u svaku poru ovoga grada.

Ako je netko znao prepoznati i opisati to splitsko stanje uma onda je to zasigurno bio Miljenko Smoje, novinar, književnik i kroničar duboke emocionalnosti. Iako Kronika Veloga mista slijedi dvije bitne konstante, a to su razvoj komunističke partije i nastanak nogometnog kluba Hajduka, upravo je povijest Hajduka i Splita ono što je većini čitatelja najzanimljivije. Tako se Smojina Kronika Veloga mista nametnula kao nezaobilazna knjiga za sve navijače Hajduka i ljubitelja grada pod Marjanom. Brojni likovi koje susrećemo na ulicama Veloga mista samo su dio Smojine commedie dell'arte, ali svaki od njih pridonosi tom tipičnom splitskom humoru ulice.

Književno-kulturna konstrukcija grada u hrvatsku književnost ulazi tek krajem 19. stoljeća zbog sporog procesa urbanizacije. Dok već početkom 20. stoljeća Pariz, Beč i London prerastaju u višemilijunske gradove u Hrvatskoj tek počinje proces urbanizacije tako da tih godina u Hrvatskoj i nema grada koji ima više od 100 000 stanovnika. Gledajući na makro razini teško je govoriti o gradu u punom smislu riječi, ali ipak promatrajući mikro razinu i uzimajući u obzir društveno-političke prilike zasgurno se izdvajaju neka mjesta koja zasluženo nose status grada. Početkom 20. stoljeća Split je bio jedan od tih gradova. Iako je brojao nekih 20-ak tisuća stanovnika Split je bio dalmatinska metropola, najznačajniji grad Dalmacije. U prvoj polovici 20. stoljeća, u jeku stvaranja radničke klase i kolektivizcije, opustjela su gotovo sva sela u Dalmatinskoj zagori, a Split je postao „velegrad“ u koji su hrlili stanovnici Dalmatinsk zagore, popularno zvani vlaji.

Kroz široku paletu likova Smoje opisuje život u Splitu od 1910. do 1947. Svaki je lik predstavnik određenog profila ljudi koji su se mogli naći u Splitu u to vrijeme. Tu je cijela galerija likova poput mladog komuniste Papundeka, vlaja Joze, vječnoga studenta Pegule, francuske dame Violete i pravoga Splićanina Meštra. Iako se čini da svi oni žive bezbrižno, među njima vladaju oštri sukobi. Na jednoj strani su aristokracija i strana birikracija, a na drugoj su siromašni radnici, ribari i težaci. Okosnica priče je razvoj i uspon jednoga od simbola Splita, nogometnog kluba Hajduk. Kroničar opisuje kako jedan naizgled beznačajan događaj, kao što je osnivanje nogometnoga kluba mijenja cijelokupno funkcioniranje grada Svi ostali događaji, manje ili više bitini, vežu se na ovu priču. Autor ne piše o psihološki rastojenom modernom flâneuru koji hrli u susret senzacijama (iako je flanerizam u određenoj mjeri prisutan kod mladića koji studiraju u Pragu) već o malom čovjeku, njegovim problemima i borbi za svakodnevnim preživljavanjem. Iako „mali“ čovjek samo želi mirno živjeti u svome gradu, to postaje nemoguće jer je uhvaćen u vrtlog teških povijesnih okolnosti.

- Ovo su se, moj Duje, počeli mirakuli događati. Zaspiš u jednoj, a probudiš se u drugu državu. Samo se minjadu bandire i plakati. Ujutro, čin otvorim oči, omar otvaran ponistru i gledan koja danas bandira vije na Marjan. I mogu se falit da san bija u puste države. Najpri san bija u Auštriju, onda u Mađarsku, onda san bija u Jugoslaviju, par dan u Nezavisnu, i evo me lipo sad u Italiju.

- Bogami, Meštre, dosta si ti svita obiša! – šali se Duje. – Jesan, jesan, moj Duje, a iz butige se nisan maka. I sve ja to mogu nikako i razumit, ali mi jedna stvar nikako ne gre u glavu. Kaži ti meni: kako to more bit da je Split Italija, a Brač Rvatska? A moja žena je Braška i baš jon sinoć govorin u posteji: „Evo pedest godin smo skupa, a dosad nisan zna da san oženija strankinju. (Smoje, 1997.)

Svaki subjekt u Smojinom Velom mistu artikulira svoje posebnosti što dovodi do prožimanja različitih kulturnih paradigmi. Meštar, Duje, Violeta, Kate, Strikan, Pegula, Profesor, Netjak, Ferata, Papundek, Mare Mulica i Očalinko samo su neki od likova koji sudjeluju u splitskom teatru ulice.

Čudan je to gradić! Svaki dan i povazda on je ka otvorena pozornica po kojoj život kovitla najraznovrsnije scene. Svi se građani međusobno poznaju i uvik su svi u igri. Oli su u kavalkadi na tovarima, oli u letu na veslima. U pobožnim procesjunima oli u bezbožnim demoštracjunima, oli za sprovodima sa bilin konjima, luštranin karocan i cilon svitom pompe funebre. Evo i sad, u ovu večrnju uru kad nima ni sprovoda, ni procesjuna, ni demoštracjuni, na velikoj, uvik otvorenoj gradskoj pozornici ijade građani igra svoju precizno razrađenu ulogu. (Smoje, 1997.)

Grad funkcionira kao način života, kao samoodrživi sistem u kojem se živi. Trg kao prepoznatljiva točka grada osnovna je mjerna jedinica urbane topografije. Cjelokupni život se odvija na pjaci koja funkcionira kao zatvoreni mikro-grad s točno podijeljenim ulogama.

Na samom početku djela kroničar upoznaje čitatelje s mikropolitičkim problemima koji muče građane Splita. Navodi da Split početkom 20. stoljeća, točnije 1909. broji 20 000 stanovnika i da se je grad nakon 1600 godina urbanog života našao u velikim problemima. Nitko ne zna kako se uopće ovaj grad zove: Split, Spljet ili Spalato. Građane žele da se njihov grad zove Split, autonomaši-italijanaši žele da se zove Spalato, a svi službeni dokumenti izdaju se u Spljetu. Samo ime je komplicirano, a sve druge stvari još su kompliciranije. Iako su mnogi istraživači i putopisci pisali o Splitu nitko ga nije dovoljno dobro opisao. Svi oni bavili su se uglavnom crkvama i spomenicima, a nitko od njih nije pisao o onome što je bitno, a to su ljudi koji čine taj grad (Smoje, 1997.).

Odmah nakon kratkog izvještaja o mikropolitičkim problemima kroničar uvodi čitatelja u svijet mediteranskog kolorita. Voćni trg centar je društveno-političkoga života Splita: „ Ne more se proć s Rive na Pjacu i obratno, s Pjace na Rivu, a da se priskoči Voćni trg. Bila bi najzad to i grijota, jer se uvik na njemu ima ča čut i vidit.“ (Smoje, 1997.). Na Voćnom trgu susrećemo cijelu galeriju likova među kojima dominira Meštar. Njegova brijačnica služi kao salon u kojem se komentiraju svi važni događaji vezani za grad. Iako Meštar stalno ponavlja istu rečenicu: „Neću politiku u svoju butigu.“ (Smoje, 1997.) uvijek se nađe u vrtlogu svih političih konflikata. Brijačnica tako postaje najvažniji interijer urbane topografije: „Ostaje još centralni punkt – brijačnica. Nemojte misliti: brijačnica ka brijačnica. Ne – sto godin, cili jedan vik, je tot brijačnica koja prilazi s oca na sina, a svaka jon generacija ništa nadoda, pridometne. [...] Mušterije ipak najviše privlači figura vlasnika, popularnog Meštra. Četrdesetak mu je godin, blaga široka lica, tepli očiju, spontan, blagoglagoljiv. On je pravi metar, artišta, i kad obuče bili mantel i uzme nožice u ruke, onda je umjenik.“ (Smoje, 1997.). Na trgu se nalaze i drugi objekti važni za funkcioniranje grada. Tu su kavana, ljekarna, voćarnica i plesna škola. Plesnu školu vodi gospođica Violeta, dama francuskih manira, koja uvijek šeta sa svojom pudlicom Mimi i tako unosi dašak glamura na trg: „...jer madam Violeta jedva ako jema trideset godina. A šarmantna je, decentna, evropejski obučena. Paučinasti, široki šešir, uvik lagašni vel na licu, a kad projde, ostaje u zraku niki fini, zagonetni miris, koji doziva slike velegradova i dalekog, neobjašnjivog svita. ... Za naš je grad ona pomalo tajanstvena žena.“ (Smoje, 1997.). Vrlo važna ženska figura je i Mare Mulica koja je poznata po svom oštrom jeziku i papagaju Kokolu. Voćnim trgom šetaju se i elegantni gradonačelnik Vice, smetlar Jozo, općinski službenik Picaferaj i policajac Pučanstvo. Artikulacijom svojih posebnosti svaki od ovih likova pridonosi životu grada, a upravo je trg mjesto njihove artikulacije.

U urbanističkom smislu trg predstavlja otvoreni prostor, često okružen zidovima građevina koje imaju javnu funkciju. U doba Rima forum romanum bio je okružen zidinama hrama, a na njemu su se nalazile i sve ostale institucije bitne za funkcioniranje grada. Iako se radilo o otvorenom prostoru upravo „zatvorena“ dimenzija foruma imat će presudan utjecaj na urbanistički razvoj i funkcioniranje gradova: “Neobično je to kako se u starin gradovima i prostori svojeglavo ponašaju. Dok je plebejska široka Riva svakome došjaku uvik otvorena i ne zanima je oklen si, ča si, zašto si doša, Gospodski trg na svakome svome ulazu samo ča ne potraži pozivnicu.“ (Smoje, 1997.). Kroz cijeli Srednji vijek trg je ostao osnovna mjerna jedinica urbane topografije svih mediteranskih gradova.

Pitanje odnosa trga i političke moći jedno je od ključnih pitanja u razmatranju važnosti trgova u mediteranskim gradovima. Već u doba antičke Grčke agora nije bila samo religijski i trgovački centar, već je bila simbol demokracije, mjesto gdje se je raspravljalo o politici i važnim pitanjima vezanim za polis. I u 20. stoljeću trg kao žila kucavica grada predstavlja način političkog djelovanja. Masa osvaja trg i upravlja njime i tako trg postaje jedan od bitnih organa političkoga života:

Visoki Jozo i njegovi škovacini još nisu doveli u red Pjacu, još je po njoj bilo i pulini i zgnječeni bomboni, a već su počeli demoštracjuni. Pa koji demoštracjuni! Cili grad, svi partiti ujedinjeni digli su se kontra Cuvaja i mađarske tiranije nad Rvatskom. [...] Isprid općine na Pjacu dvi su file đendari i svi policijoti, pa i dični Pučanstvo i prijatelj mu Mijo, koji uza svu pamet i razboritost nisu mogli škivat. Između njih, sa rukan na guzicu, šeta nervožni gospodin komesar. Demoštranti i snage reda ponašaju se ka da jemadu zakazani randevu. Komesar pogledava svaki čas na leroj i, kako u tišini prolaze minuti, sve je više nervožast, ka da čeka ženu oli jubavnicu. Demoštranti su se uputili iz kazališta i sad će priko Rive doć na Pjacu. Uputilo ji se sedan stotin, a dok dojdu na Pjacu, bit će ji barem sedan ijad. Mogli bidu poć vikat na Marjan, oli na mul, psovat i vikat koga god oćedu, švogavt se do mile voje i nikor jin ne bi reka ni tamo se. Ne, ne, to bi onda bilo govno od demoštracij. Ča je fuzbalištima plac, glumcima i pivačima teatar, popu oltar, to je svima demoštrantima Pjaca. Ako nisi izaša na Pjacu, onda se demoštracije ne računadu. (Smoje, 1997.).

Sve veći broj stanovnika priključuje se komunističkom pokretu, a Papundek postaje jedan od najistaknutijih komunista. Ljudi su sve više revoltirani fašističkim i nacističkim prisezanjima, ali tuđinska birokracija je nemilosrdna. Svijesni moći koju ima trg cilj im je što više ograničiti kretanje i okupljanje ljudi, a to može biti najgora kazna za ljude koji žive na Mediteranu, za ljude koji su naviknuti na život na otvorenom:

Otkad je koprifogo započinja u pet uri popodne, svit je biža doma i zatvara se u kuću još za vidila. I našin judima, naviknutin živit vanka, na ulicu, nije bilo lako. Vanka je sunce, a ti zatvoren u kuću, ka u prežunu. Ponistru ne smiš otvorit, omar si jin sumljiv. Lako je bilo po velikin kućan, di je puno stanari! Ukućani bi se sastali, ćakulali, judi bi partiju na karteučinili, briškulu i trešete bacili. Ali Meštru, u njegovoj kaleti Đovanija Antikvarija numero tre, bilo je nesnosno. Noći su mu bile beskonačno duge. Bar da mu nisu radio odnili! Jedina zabava bila mu je slušatipreklapanje njegove žene Braške, koja je bidna blagosiljala koprifogo, jer je napokon jemala muža u kući. Više ga se nagledala u godinu dana nego u cili četrdeset godin braka! (Smoje, 1997.).

Isnenghi (2004) ocrtava trg kao mjesto javnog i političkog života i upravo je trg oduvijek bio sastavni dio političkog života Italije. Prije nego što je televizija zauzela centralo mjesto u javnom život, trg tj. „l'andare in piazza“ [1] je stoljećima bio centar javnoga života i djelovanja. Tako u vrijeme fašizma, pod vodstvom Benita Mussolinija, nastaje nova vrsta trga koju Insenghi (2004: 353) naziva „piazza domata“ [2]. Pod strogom paskom totalitarnoga režima, trg je postao simbol jedinstva kolektiva. Zavladati trgom, značilo je zavladati masom: „ Pada sumarak. Kroz cakla je gleda crnokošuljaše [Meštar] koji su žurili na Rivu, odat počast zastavi, koja se uz ceremonijal sušćala sa štandarda na mul. Praznile su se kafane i štekati, svit je biža sa Rive, da ne čuje trumbetjera. Svak koji se zateka vanka mora je skinut kapu, dizat ruke i pozdraviti romanamente. Inače su zviždale kandžije, letile kape.“ (Smoje, 1997.)

I upravo je trg sve do danas ostao centralno mjesto života u dalmatinskim gradovima, mjesto gdje se pretresaju aktualnosti i rađaju nove ideje, mjesto kulturne produkcije i dekadencije, mjesto na kojem se odvija cjelokupni život grada.

Jednostavnim jezikom, dalmatinskim ugođajem, prisnim odnosom s likovima i pučkih humorom autor opisuje jednu Dalmaciju koja polagano izumire, opisuje „najluđi grad na svitu“ (Smoje, 1997.) koji u mnogim aspektima nije bio spreman za dolazak novoga stoljeća.